Da, moguće je, nužno i bit će stvorena bosanska nacija, koliko god to sada izgledalo kao “nemoguća misija”

http://doznajemo.com/2013/03/01/dr-zlatko-hadzidedic-da-moguce-je-nuzno-i-bit-ce-stvorena-bosanska-nacija-koliko-god-to-sada-izgledalo-kao-nemoguca-misija/


Dr. Zlatko Hadžidedić, sociolog i politolog, u četvrtak 28. februara promovirao je svoju novu knjigu “Silom slobodni: paradoksi liberalizma i nacionalizma” (Dobra knjiga Sarajevo 2013.), koja donosi sasvim nove uvide u historijski fenomen nacionalizma. Sa dr. Hadžidedićem smo razgovarali o porijeklu i razvoju nacionalizma, njegovim specifičnostima u BiH, (ne)mogućnosti konstituiranja bosanske nacije i samoj budućnosti nacionalizma kao ideologije

Vaša nedavno objavljena knjiga Silom slobodni: paradoksi liberalizma i nacionalizma nudi pristup koji je posve drugačiji od pristupa većine teoretičara nacionalizma. Možete li objasniti tu razliku?

HADŽIDEDIĆ: Iako nas nacionalizam već više od dvjesto godina ne ostavlja na miru, naučnici i filozofi su se nacionalizmom počeli ozbiljno baviti tek 1960-tih. Do tada je čak i u akademskoj javnosti uglavnom bila općeprihvaćena teza da je nacija prirodni oblik postojanja društva, a nacionalizam je smatran ekscesnom pojavom unutar ovakvog prirodnog stanja. A tada je Ernest Gellner napravio kopernikanski preokret i izrekao heretičku misao da nacionalizam ne predstavlja dovođenje postojećih nacija k svijesti, nego on izmišlja nacije ondje gdje one prije nisu postojale. Većina teoretičara prihvatila je Gellnerov postulat, te su se fokusirali na historijske i sociološke aspekte nastanka nacija, a polemika se – pojednostavljeno rečeno – uglavnom vodila oko toga da li nacije nužno imaju etničke korijene ili ne. Pri tome, niko od njih nije ponudio sveobuhvatnu definiciju nacije koja bi mogla objasniti raznolikost i kameleonsku prirodu njenih manifestacija. Samo je Elie Kedourie pokušao da identificira izvore nacionalizma kao ideje i ideologije. Ja sam također smatrao da nacionalizam, sa svim njegovim praktičnim implikacijama, možemo shvatiti jedino ako identificiramo njegove idejne izvore. Jer, ako su nacije nastale kao proizvod ideologije nacionalizma, postavlja se pitanje kako je nastala ta ideologija? No, sam Kedourie je postavio tezu da je nacionalizam doktrina izmišljena u Njemačkoj početkom 19. stoljeća od strane nekolicine post-kantovskih filozofa, kao što su Fichte i Herder, a ta teza se nije činila logički održivom. Jer, ako prihvatimo da nacionalizam izmišlja nacije ondje gdje one prije nisu postojale, postavlja se pitanje kako je moguće da su se najznačajnije nacionalne revolucije, praćene nastankom nacija, odigrale u Engleskoj, Sjedinjenim Državama i Francuskoj, znatno prije pojave nacionalizma u Njemačkoj? Pri tome, poznato je da su se sve ove revolucije odvijale u okrilju jedne druge ideologije, poznate pod imenom liberalizam. Za mene je to bio indikator da izvore nacionalizma kao ideologije valja potražiti u ideologiji liberalizma. Pažljivo analiziranje djela ključnih liberalnih mislilaca uvjerilo me da su principi nacionalizma ugrađeni u same temelje liberalne ideologije.

Na čemu se zasniva veza nacionalizma sa liberalizmom?

HADŽIDEDIĆ: Na prvi pogled, paradoksalno, to su dvije potpuno suprotstavljene ideologije: liberalizam propovijeda univerzalizam, individualizam i toleranciju, a nacionalizam propovijeda partikularizam, kolektivizam i netoleranciju. Međutim, obje se zasnivaju na setu zajedničkih koncepata kao što su individualna sloboda, građanska jednakost, vladavina naroda tj. demokracija i – iznad svega – nacija kao izvor suvereniteta. Jedan od temeljnih liberalnih principa, koji je formulirao John Stuart Mill, kaže da su slobodne institucije, a samim tim i sloboda individue, nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacionalnosti. Dakle, samo u državi koja pripada jednoj naciji pojedinac može biti slobodan, i ona za liberalizam predstavlja zadatu normu političkog legitimiteta. No, fiksiranje liberalizma na nacionalnu državu kao jedini legitiman model upravljanja nužno priziva nacionalizam kao sredstvo za reproduciranje takvog modela. Nacionalizam se stoga uglavnom širio po svijetu pod krovom liberalizma, djelujući paralelno sa liberalnim individualizmom i univerzalizmom, a ne nasuprot njima. A sveprisutnost liberalizma u modernom društvu čini i nacionalizam sveprisutnim, no mi ga obično primijetimo tek kada poprimi agresivne forme.

Uobičajeno je da ljudi liberalizam dijele na onaj “negativni”, ekonomski liberalizam, i onaj “pozitivni” liberalizam vezan za demokraciju, individualne slobode i ljudska prava. Vi ne prihvatate tu podjelu?

HADŽIDEDIĆ: Liberalizam je ideologija kapitalističkog sistema i kapitalizam nema drugu ideologiju. Liberalizam, kao i kapitalizam, odlikuje pragmatičnost koja dopušta različite interpretacije osnovnih principa, u zavisnosti od konkteksta. Na primjer, liberalna ideologija dozvoljava da se zalažete i za individualno i za nacionalno samoodređenje. Dozvoljava da poistovjetite slobodne sa nacionalnim institucijama, slobodu individue sa slobodom nacije, demokratski sistem sa nacionalnom državom. Dozvoljava da individualnu slobodu tumačite kao pravo na slobodno izražavanje političke volje i kao pravo na slobodno izražavanje ekonomskog interesa. Ova rastegljivost liberalizma predstavlja njegovu najveću snagu, jer pod krovom ove ideologije mogu se smjestiti najrazličitiji interesi, pa i oni međusobno suprotstavljeni – naravno, ukoliko ne dovode u pitanje sam kapitalizam kao osnovnu vrijednost. Jednostavno, liberalizam nastoji da na univerzalno prihvatljiv način artikulira partikularne interese kapitala i da čitavo društvo stavi u službu tržišta, i jedino je u tome konzistentan. Sve ostalo je podložno “pragmatičnim” i “zdravorazumskim” interpretacijama. U krajnjoj liniji, liberalizam zagovara slobodu eksploatacije i pravo na profit za kapitalističku elitu, i slobodu govora i pravo na život za ostatak društva. Neki ovu “prvu slobodu” nazivaju “negativnim liberalizmom”, a ovu “drugu slobodu” nazivaju “pozitivnim liberalizmom”. Ali, to je greška: za liberalizam svi ti aspekti čine jednu cjelinu, i kada govori o slobodi liberalizam sve to podrazumijeva kao cjelinu, kao jednu jedinu slobodu. Zato liberalizam ne može biti podijeljen na “pozitivni” i “negativni”. On je samo logički i moralno rastegljiv. Ili, kako liberali vole reći, pragmatičan.

Ima li onda kapitalizma bez nacionalizma?

HADŽIDEDIĆ: U svim fazama i oblicima kapitalizma, nacionalizam je sine qua non jer predstavlja najbolju zabavu za mase koja elitama ostavlja prostor za obavljanje ozbiljnijih poslova. Umjesto da se bore za svoj dio kolača, mase plešu okolo sa zastavama u rukama, opijene iluzijom da unutar jedne nacije niko nije isključen iz podjele dobiti, da svi imaju zajedničke interese i ciljeve, i da su kroz pripadnost naciji moćni subjekti historije, a ne nemoćni objekti eksploatacije.

Koliko su, i po čemu, nacije u BiH specifične?

HADŽIDEDIĆ: Specifično je to što svoje etničke, ili tačnije religijsko-tradicijske zajednice nazivamo “nacijama”, iako već sam taj naziv svugdje u svijetu podrazumijeva da se radi o jedinicama populacije koje su proklamirale vlastiti suverenitet. Dakle, mi smo ove zajednice unaprijed proglasili suverenim, iako one sve do rata 1992. – 1995. nisu ni nastojale da ostvare suverenitet nad određenim dijelovima teritorije. Apsurdno je pretendirati da se nazivate nacijom ukoliko ne pretendirate da formirate, ili ste već formirali, svoju nacionalnu državu. Karadžić i drugi su to dobro shvatili, zauzeli dio teritorije i proglasili vlastiti suverenitet. Kissinger je pitanje Bosne jasno sažeo: “Ako već imaju tri nacije, znači da trebaju imati tri države.” Jer, nacionalna država je zadata norma u modernom svjetskom sistemu, i teško da možete opstati u ovom sistemu ako ne poštujete tu normu.

Da li je onda imperativ da se i u ovoj zemlji izgrade jedinstvena bosanska nacija i nacionalna država?

HADŽIDEDIĆ: Sveprisutnost nacionalnih država u modernom svijetu čini ne-nacionalne države nepoželjnim. Zato Bosna teško može opstati i izbjeći podjelu ukoliko se ne konstituira kao nacionalna država svih Bosanaca, sa punim suverenitetom nad cijelom svojom teritorijom. To nije nemoguć zadatak, sve nacije su formirane neposrednom političkom akcijom od strane malobrojne političke elite, a ne nekim dugotrajnim, zagonetnim, mističnim historijskim procesom. Preduslov za stvaranje bosanske nacije je, da parafraziram Gellnera, stvaranje bosanskog nacionalizma. Jer, nacije ne mogu ni nastati ni opstati bez sopstvenog nacionalizma. Za sada na sceni nema političkih snaga koje bi se otvoreno zalagale za bosanski nacionalni program, ali to ne znači da ih ne može biti i da one ne mogu nadvladati sadašnje političke aktere koji svi odreda, svjesno ili nesvjesno, guraju zemlju ka podjeli.

Na kraju, da li Vi možete ponuditi sveobuhvatnu definiciju nacije?

HADŽIDEDIĆ: Nacija je zapravo prazan politički okvir koji se popunjava najraznolikijim društvenim materijalom, mobiliziranim i homogeniziranim pomoću ideologije nacionalizma na najrazličitijim osnovama – čisto političkim, ekonomskim, etničkim, vjerskim – u ovisnosti o datim uslovima na teritoriji koju određene političke snage nastoje kontrolirati putem državnih struktura. Stoga je i podjela na “etničke” i “građanske” nacije posve irelevantna: političke snage koje se služe nacionalističkom ideologijom samo pragmatički biraju osnovu na kojoj je stanovništvo na datoj teritoriji najlakše mobilizirati i homogenizirati – ponekad se stanovništvu sugerira da je to etnička ili vjerska pripadnost, a ponekad da su to čisto politički ili ekonomski interesi. U svakom slučaju, mase se uspješno mobiliziraju i homogeniziraju u formi nacije kada ih elita koja nastoji da nad njima vlada ubijedi da država, koju ona zapravo stvara za svoju dobrobit, pripada svima.

Izvor: BH DANI (tekst prenosimo uz saglasnost gospodina Hadžidedića)

***

VELIKA TRANSFORMACIJA

POSTOJI LI PRIHVATLJIV USTAVNI MODEL ZA BiH?

U principu, ustav je društveni ugovor: bilo koji skup pojedinaca, bez obzira na njihov rasni, etnički, religijski, kulturni ili neki drugi identitet, može svojom slobodnom voljom konstituirati jedno suvereno tijelo koje donosi vlastite zakone, ugrađujući svoj suverenitet u institucije koje zastupaju njihov zajednički interes. Ustavotvorci širom svijeta polaze od ovog principa.
U Dejonskom ustavu ovaj princip je okrenut naglavačke: suverenitet nije svojstvo jednog nedjeljivog tijela, nego je podijeljen i dodijeljen trima zasebnim grupama koja nemaju moć da donose vlastite zakone, nego samo moć da blokiraju donošenje zajedničkih zakona. Ni takav podijeljeni i polovični suverenitet nije konstituiran njihovom slobodnom voljom, nego su i same tri zasebne grupe konstituirane mimo te volje, automatski, na osnovu svojih zasebnih etničkih/religijskih/kulturnih identiteta. A njihov podijeljeni i polovični suverenitet ugrađen je u institucije unutar kojih je zajednički interes definiran samo kao skup tri zasebna i međusobno isključiva grupna interesa.
Sve u svemu, klasični suverenitet je apsolutan i nedjeljiv, dejtonski suverenitet je relativan i djeljiv sa tri. Ko može shvatiti ovaj pravni i logički apsurd? To više nije ni bitno – presudno je pitanje da li se ljudi u ovoj zemlji pravnih, političkih i drugih apsurda mogu vratiti osnovnim principima na kojima počivaju ustavna uređenja u ostatku svijeta.
Uobičajeni argument protiv takvog pokušaja je da za pomenute tri etnički/religijski/kulturno konstituirane grupe ne bi bilo politički prihvatljivo da ustupe niti jedan procent teritorijalne i političke kontrole koju im je podario Dejtonski ustav. Samozvani politički predstavnici svake od tih grupa odlučno tvrde da bi bez sadašnje ustavne strukture “njihova” grupa bila politički “progutana”od strane ostale dvije grupe, te da ona samo brani svoja prirodna prava i legitimne “nacionalne interese”, oko čega ne može biti nikakvog pogađanja. I, paradoksalno, svi oni su tu u pravu: unutar strukture Dejtonskog ustava, kolektivna prava i interesi su unaprijed zadati i definirani kao ireverzibilni i nepromjenljivi, tako da se o njima ne može pregovarati, niti se mogu iznova definirati i artikulirati. Budući da su dodijeljeni i zadobijeni u apsolutnim kategorijama, mogu biti odbranjeni ili izgubljeni samo u istim takvim kategorijama. Tu ne može biti kompromisa, ne samo zbog toga što prisutni politički subjekti to ne žele, nego i zbog toga što za to nije ostavljen nikakav pravni ni politički prostor: unutar ovakvog ustavnog okvira, dobitak za jednog je neminovno gubitak za drugog (i trećeg). A državne institucije su oblikovane tako da mogu blokirati svaki poremećaj unaprijed fiksiranog balansa između takvih dobitaka i gubitaka, zamišljenih i definiranih u apsolutnim kategorijama. Politički život unutar ovog potpuno mrtvog političkog prostora simulira se putem nacionalističke retorike ispunjene neprekidnim međusobnim optužbama, koja ne odražava nikakve realne i konkretne interese. Jer, da bi se Srbi, Hrvati ili Bošnjaci “borili za svoje nacionalne interese”, morali bi prvo da ih sami identificiraju, a ne da ih automatski preuzimaju u formi koju im je zadao Dejtonski ustav.
Nema sumnje da je “etnički ugovor” ugrađen u Dejtonski ustav potpuno iscrpljen kao koncept i da njegovo oživljavanje putem amandmana nije izvodljivo. Disolucija Bosne i Hercegovine, zbog destabilizirajućih potencijala za čitavo područje Jugoistočne Evrope, također nije suviše realistična opcija. Ova zemlja nema drugog izbora nego da stvori vlastiti društveni ugovor, unutar kojeg bi se građanska, etnička, religijska, i druga kolektivna i individualna prava i interesi artikulirali putem sveobuhvatnog, konsenzualno usvojenog ustavnog dokumenta. Takav konsenzus može biti izgrađen samo ukoliko unutar ustavnog okvira ostane dovoljno pravnog i institucionalnog prostora za neprekidno uzajamno prilagođavanje različitih sukobljenih, ukrštenih ili preklapajućih interesa. Uslov za stvaranje takvog okvira je temeljna transformacija ustavnih kategorija putem kojih se sada artikuliraju kolektivni interesi: umjesto etnički zatvorenih kategorija potrebne su politički otvorene, umjesto apstraktnih i neodređenih kategorija potrebne su konkretne i određene. Pokušajmo zamisliti kako bismo do takve transformacije mogli doći.
Prije svega, nužno je započeti od faktičkog stanja i uvažiti činjenicu da rezultate “etničkog čišćenja” na terenu nije moguće naknadno preokrenuti nikakvim pravnim ili političkim sredstvima, i da se predratno stanje ne može ponovo uspostaviti nikakvim naknadnim “etničkim inžinjeringom”. Također, bez obzira da li je fizička koncentracija određenih etničkih grupa na određenim teritorijama (npr. Srbi u Podrinju, Hrvati u Zapadnoj Hercegovini ili Bošnjaci u Cazinskoj Krajini) nastala kao posljedica “etničkog čišćenja” ili putem dugotrajnog historijskog procesa, jasno je da legitiman ustavni poredak može biti izgrađen jedino uz puno uvažavanje njihovih specifičnih kolektivnih interesa. Međutim, ono što bi bilo potrebno odbaciti jeste princip na kojem je zasnovan dejtonski poredak, princip prema kojem se procent fizičke koncentracije etničkih grupa na određenim teritorijama automatski tretira – po modelu dioničkih društava – kao procent njihovog nominalnog “vlasništva” nad ovim teritorijama. Jer, kao što se iz dana u dan sve više uvjeravamo, ovaj princip ne samo što je doveo do procesa “etničkog čišćenja”, nego po svojoj unutarnjoj logici generira stalnu koncentraciju moći u rukama sve užih etnonacionalističkih elita, koje imaju jasan interes da blokiraju bilo kakvu političku promjenu, kao i sam politički život.
Zbog toga, umjesto principa koji artikulaciju kolektivnih interesa a priori vezuje isključivo za etnički identitet i koji se stoga u praksi nužno ostvaruje putem “etničkog čišćenja” i putem blokade svih političkih procesa koji mogu voditi u smjeru suprotnom od ostvarenog, konkretne interese konkretne populacije na konkretnoj teritoriji trebalo bi artikulirati konstituiranjem administrativnih jedinica zasnovanih na principu zajedničke dobrobiti, uobličenih u formi autonomnih regiona. Bez obzira da li bi populacija unutar ovakvih regiona bila strukturirana na osnovu etničkog identiteta ili ne, njihov pravni kapacitet, stepen legitimiteta i nivo autonomije ne bi bili određeni njihovom “etničkom čistoćom”, nego njihovim efektivnim kapacitetom u zaštiti specifičnih regionalnih političkih i ekonomskih interesa.
Dakle, fizičke granice autonomnih regiona mogle bi se poklapati sa postojećim među-entitetskim i među-kantonalnim granicama, kao i sa postojećim fizičkim koncentracijama etničkih grupa. Ali, princip na kojem su administrativne jedinice do sada bile zasnovane, princip “etničke čistoće”, bio bi zamijenjen principom regionalnih interesa i regionalne autonomije. Umjesto apstraktnog “vitalnog nacionalnog interesa” otjelovljenog u “etnički očišćenim” jedinicama kao što su “entiteti” i “kantoni”, autonomni regioni zasnovani na principu zajedničke dobrobiti štitili bi konkretne političke i ekonomske interese svoga stanovništva, neovisno o tome da li bi bili formirani na osnovu etničke većine ili na nekom drugom osnovu.
Prerogative autonomnih regiona zasnovanih na principu zajedničke dobrobiti i konkretnih interesa bilo bi poželjno uspostaviti, ali ne i ograničiti, na nivou tipičnih prerogativa federalnih jedinica. To bi podrazumijevalo njihove autonomne zakonodavne i izvršne institucije, kao i vlastite statute ili ustave usklađene sa državnim ustavom, i sudske institucije usklađene sa onim na državnom nivou. No, za razliku od federalnih jedinica, ovakvi autonomni regioni po definiciji ne bi imali pravo na otcjepljenje. Stoga kapaciteti države za suvereno odlučivanje i upravljanje – centralne zakonodavne i izvršne institucije, vrhovne sudske institucije, zajedničko tržište, kao i jedinstvena finansijska, carinska i fiskalna politika – po definiciji ne bi bili reducirani eventualnim aspiracijama autonomnih regiona ka sticanju suverenosti, a njihovi partikularni interesi ne bi umanjivali kapacitete države da djeluje kao jedna jedinstvena suverena vlast. Obrnuto, suvereni prerogativi države ne bi reducirali autonomiju regiona, izuzev u vrijeme rata ili drugih kriza. Autonomni regioni imali bi autonomne izvore finansiranja i pravo da uvedu svoje vlastite poreze i prihode, ali ne i pravo da uvedu uvozne ili izvozne tarife na kretanje roba između regiona i općina, niti pravo da usvoje bilo kakve odredbe koje bi ugrozile kretanje osoba i dobara. Unutar autonomnih regiona zasnovanih na principu zajedničke dobrobiti, kao i unutar cijele države, građani bi imali pravo da slobodno izaberu svoj etnički ili neki drugi kolektivni identitet, a etnički ili drugi kolektivni identiteti ne bi smjeli služiti kao osnov za pravne, političke, društvene ili ekonomske privilegije, niti za pravnu, političku, društvenu ili ekonomsku diskriminaciju. Također, i država i autonomni regioni bili bi obavezni da priznaju etnička, društvena, kulturna, vjerska i druga kolektivna prava kao dio međunarodno priznatih ljudskih prava, tako da kolektivna prava ne bi bila tretirana kao generički različita od individualnih prava.
Ova konceptualna – a ne fizička ili demografska – transformacija administrativnih jedinica odražavala bi se i u konceptu i strukturi državnog Parlamenta: njegov sadašnji gornji dom, Dom naroda, konstituiran na principu paritetnog predstavljanja etničkih identiteta, bio bi transformiran u Dom regiona, konstituiran na principu paritetnog predstavljanja autonomnih regiona. Ovakva koncepcija državnog Parlamenta suzila bi prostor za ispraznu nacionalističku retoriku i proizvoljne blokade političkog i pravnog sistema, a otvorila prostor za zaštitu realnih interesa regiona i njihove populacije, neovisno o njenoj eventualnoj etničkoj homogenosti ili etničkoj raznolikosti.
Ovako zamišljen ustavni sistem imao bi mogućnosti da uspostavi delikatnu ravnotežu između održivih suverenih prerogativa države i maksimalnih prerogativa autonomnih regiona. A održivost svake složene države mjeri se njenom fleksibilnošću i prilagodljivošću u odnosu na specifične interese njenih nižih administrativnih jedinica i njihovog stanovništva. I to je jedini ustavni i institucionalni ekvilibrium na temelju kojeg bi Bosna i Hercegovina mogla ponovo izgraditi i održati društveni konsenzus.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s