Antun Miletić

– NAPOMENA: TEKST SADRŽI OPISE SVIREPOG NASILJA NAD ŽRTVAMA USTAŠKOG TERORA U LOGORU JASENOVAC –

Zver umorna od klanja!

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:414525-Zver-umorna-od-klanja

“Čuvenom koljaču Žilu Frkoviću klonule ruke posle susreta sa Vukašinom iz Klepaca. U krvavom takmičenju Pero Brzica zaklao 1.350 ljudi”

KOMANDANT logora Jasenovac Ivica Matković naredio je januara 1943. logorašu dr Nedeljku Zecu da pregleda Žilu Frkovića, jednog od najkrvoločnijih koljača Jasenovca.

“Kad sam ušao u sobu”, priča dr Zec, “Žile je sjedio razdrljen, razbarušene kose, sa zakrvavljenim očima i pijanim izrazom lica.

“Na stolu je bila napola ispijena boca rakije i nekoliko čašica u neredu. ‘A, došao si, doktore. Sjedi tu na stolicu, i ako hoćeš posluži se rakijom’, rekao je.

“U sobi smo ostali sami. Žile me ispočetka odmjeravao sa svih strana, žmirkavim, prkosnim i u isto doba nesigurnim pogledom. A zatim je iznenada skočio s fotelje, podupro se rukama o sto, i unezvijereno upro pogled u mene. ‘Znaš li ti, doktore, da te sada mogu preklati kao bravče i da nikome za to neću odgovarati?’ ‘Znam’, odgovorih mu kratko.

“Posle izvjesnog vremena nekako se smirio, a zatim se iznenadno zacerekao, odajući neke neartikulisane glasove.

‘Znaš li ti, doktore, zašto sam te zovnuo večeras ovđe? Razumije se da ne znaš. Ali, ne boj se, neću te zaklati. Moraš mi obećati da ćeš mi pomoći.’

‘Što mognem, učinit ću’.

STRAŠNI POGLED UMIRUĆEGKAD god u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznenada prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem, žalio se Žile Frković. Počeo sam mnogo da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito predveče, često me iznenada trgne glas: ‘Radi ti, dijete, svoj posao!’ I, eto sad sam postao poslednja crkotina i ničim više ne mogu sebi da pomognem.

Nalio je čašu rakije i odmah je iskapio, ponovo je napunio, a meni doturio bocu i naredio da sebi napunim čašu.

‘Elem, doktore, sad smo ovđe nas dvojica sami. I ako itko išta od ovoga što ćemo razgovarati sazna, ti znaš što te čeka.’

Zatim je isprekidano i neujednačeno nastavio:

‘Više ne mogu da podnesem ove muke. Ne pomaže mi ni klanje, ni mučenje, ni krv, ni jauk, ni žene, ni rakija. Vrlo dobro znaš tko sam ja. Eto ja, Žile, najkrvaviji ustaša u Jasenovcu, koji je poklao desetine hiljada logoraša i najviše zadovoljstvo doživio u tom klanju, eto, taj Žile je sada poslednja pačavra, zbog tamo nekakvog starog, smrdljivog seljačine Vukašina iz Klepaca.’

Ponovo je zastao, ispio čašu rakije, pa nastavio:

‘Ti se sjećaš kad je u kolovozu Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tada smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Već poslije jednog sata bio sam daleko ispred po broju zaklanih. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo, i već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300-400.

Dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem i kako mi se žrtve u najvećim mukama preturaju. Taj njegov pogled nekako me presjekao: učinilo mi se kao da sam se iz onog najvišeg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem. A zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukašin (Mandrapa, AM) iz sela Klepaca kod Čapljine, kome su u kući sve poubijali, a njega poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokučivim mirom, koji je mene teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas. Gledajući i slušajući ga, u meni se najednom razbuktala želja da mu mir i spokojstvo razbijem najsvirepijim mučenjima i da u njegovim mukama, bolu i koprcanju povratim zanos.

Izdvojio sam ga i stavio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: Živio poglavnik Pavelić, ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. Nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: Živio Pavelić, ili ću mu otkinuti i drugo uho. On je i dalje šutio: otkinuo sam mu i drugo uho. Viči: Živio Pavelić, ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne: Živio Pavelić, i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao, i uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je dobacio: Radi ti, dijete, svoj posao!

Poslije svega te njegove poslednje riječi potpuno su me izbezumile, skočio sam i iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nijesam više mogao da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša, i ja sam mu bez riječi platio opkladu.’

“Poslije ove čudovišne ispovijesti Žile je najednom umukao, unezvijereno se zagledao negđe u daljinu i neko vrijeme ostao kao skamenjena figura. Zatim su mu se počeli nepravilno trzati mišići na licu, očima je sijevao okolo, stezao šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno da diše.

“Odjednom, provalilo je iz njega neko čudovišno jecanje i plač s rikanjem. Neočekivano, naglo je ustao iz fotelje i srušio se na koljena ispred mene. U jednom mahu uhvatio je i počeo da ljubi moju ruku. Tek poslije prvog zaprepašćenja mogao sam kroz njegovo rikanje da razaberem kako govori:

‘Doktore, ko boga te molim, pomozi mi! Ja znam da sam kukavica i ne mogu sam sebi ove muke prekratiti jednim hicem iz revolvera. Ni klanje, ni mučenje, ni najsvirepija zlostavljanja logoraša više mi ne pomažu, ne pomaže mi više ni ispovijest, ni molitva logorskog fratra Brekala. Ne pomaže ni razvrat sa ženama, ni piće, ni orgijanje. Ništa mi više ne pomaže. A ja sam određen za liječnički pregled za komisiju. Ti ćeš tamo biti kao liječnik i davat ćeš stručne prijedloge. Doktore, preklinjem te, pošalji me negđe na odmor, u neku banju, da se tamo pokušam primiriti.’

‘Dobro, predložit ću da te pošalju u Lipik.’

“Poslije histeričnog plača Žile se smirio i pridigao, stao preda me i mrko mi dobacio:

‘Sad znaš sve. Možeš ići’!”

* * *

To zlo se nije događalo prije sedamdeset godina, ono kao da se dogodilo jučer. Uz prijem Hrvatske u EU, niko ne razmišlja o perpetuiranju demonizma. O nečijoj krivici još manje. A krivci se znaju. Oni svoju doktrinu nisu promijenili ni do danas. Riječ je o katoličkoj crkvi. Ustaštvo, preciznije, ustašizam, vjerovatno nema premca po ordinarnosti i sistematičnosti u planskom provođenju democida. Bilo je democida i većih, ali grozniji je teško markirati u knjizi nasilne smrti. Radeći 1995. u Arhivu muzeja Jad-Vašem u Jerusalimu proučavao sam dio dokumenata iz Jasenovca koje su uspjeli spasiti od uništenja 1991. Na osnovu svega tvrdim: većih zlikovaca od ustaša nije bilo u povijesti. Ne izuzimam ni zločine četnika, bliski su ustaškim, iako postoje izvjesne razlike. Ustaški genocid je bio totalan, planski, poduprt nacističkom ideologijom i politikom NDH, i od strane Vatikana. Od takvog nasljeđa svi pošteni Hrvati morali bi se udaljiti par svjetlosnih godina da bi se osjećali kao ljudi. Sve drugo je prećutno ili javno solidarisanje.
Odajem svoje priznanje “Udruzi David” koja na tlu Hrvatske, u Zagrebu, vodi herojsku borbu protiv nasljeđenog zla što neumorno još uvijek rovari i tinja.  
 
Marjan Hajnal, urednik bloga 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s