Prliću 25, Praljku, Petkoviću i Stojiću 20, Ćoriću 16, Pušiću 10 godina zatvora!

Hrvatska izvršila agresiju na BiH!

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/prlicu-25-praljku-petkovicu-i-stojicu-20-coricu-16-pusicu-10-godina-zatvora-hrvatska-odgovorna-za-udruzeni-zlocinacki-poduhvat#COMMENTS

Pretresno vijeće ICTY-a izreklo je Jadranku Prliću kaznu zatvora od 25 godina, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću po 20 godina zatvora, Valentinu Ćoriću 16 godina zatvora i Berislavu Pušiću kaznu zatvora od deset godina.

Šestorica osuđenih visokih funkcionera Herceg-Bosne ostaju u pritvoru ICTY-a dok se ne izvrše pripreme za njihovo premještanje na izdržavanje kazne u zatvore drugih država.

Spajanje sa Hrvatskom

Haaški sud (ICTY) zaključio je da su šestorica bivših političkih i vojnih čelnika Hrvata u BiH, zajedno s političkim i vojnim vodstvom Hrvatske, bili članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP) čiji je krajnji cilj bila uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i njegovo pripojenje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda.

Prema mišljenju većine sudaca, taj je entitet trebalo ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili bi on postao neovisna država unutar BiH, koja bi bila tijesno povezana s Hrvatskom.

Vodstvo Hrvatske zajednice Herceg Bosne, među njima Mate Boban i čelnici Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana ocijenili su da je za uspostavu hrvatskog entiteta neophodno promijeniti sastav stanovništva na tom teritoriju, zaključili su suci.

U ostvarivanju cilja UZP-a, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Valentin Čorić, Milivoj Petković, Bruno Stojić i Berislav Pušić postigli su međusobni dogovor. Iz činjeničkih i pravnih zaključaka proizlazi da su se tijela i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarenja ciljeva UZP-a, odlučililo je sudsko vijeće donoseći presudu u postupku “Prlić i drugi”.

U obrazloženju presude se navodi kako su optuženi znali kako je ostvarivanje toga cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima u Ženevi i da to podrazumjeva preseljavanje muslimana izvan granica Herceg Bosne i početak etničkog čišćenja tih podučja kako bi ona postala u cijelosti ili većinski hrvatska.

Provedba UZP-a počela je sredinom siječnja 1993. kada je HVO proveo vojne kampanje koje je pratilo iseljavanje muslimana i kada je organizirao iseljavanje Hrvata iz srednje Bosne u Herceg Bosnu, bilo dobrovoljno ili uz primjene sile.

Brojni zločini HVO-a nad muslimanima do travanja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja, što znači da ih u većini slučajeva nisu počinile neorganizirane skupine, nego su oni ishod plana koji su osmislili članovi UZP-a kako bi protjerali muslimane iz Herceg-Bosne, tvrde haški suci.

Članovi UZP-a osiguravali su kadrove i koordinaciju za operacije na terenu kako bi se počinili zločini i upostavili sustav za iseljavanje muslimana putem ubojstava, uništavanja imovine, deložacija, zlostavljanja, sustavnom uporabom zatočenika za radove na bojišnici i kao žive štitove, putem ubojstava i zlostavljanja zatočenika i njihovih obitelji nakon puštanja zatočenika na slobodu.

Prema zaključku sudaca, pripadnici HVO-a počinili su i zločine koja nisu obuhvaćena UZP-om, a radi se o krađama, silovanjima i seksualnim zlostavljanjima, ubojstvima u akcijama i tijekom zatočeništva, kao i rušenje džamija u Sovićima i Doljanima.

Stari most legitimni vojni cilj

Raspravno vijeće Haškog suda (ICTY) zaključilo je da je Stari most u Mostaru, srušen 9. studenoga 1993. u granatiranju HVO-a, bio legitiman vojni cilj, uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana-Claudea Antonettija, jer ga je koristila i Armija BiH.

“Mostarski Stari most srušen je 9. studenoga 1993….Vijeće je zaključilo, uz moje suprotno mišljenje, da je to bio legitiman vojni cilj”, pročitao je sudac Antonetti.

Most je projektilima gađan tijekom cijelog dana 8. studenoga, a dan kasnije bio je potpuno srušen. Stari most je izgrađen između 1557. i 1566. na zamolbu stanovnika Mostara sultanu Sulejmanu Kanuniju ili Veličanstvenom. Izgradio ga je lokalni majstor Mehmed-beg Karađoz, iza kojeg je ostala središnja mostarska Karađoz-begova džamija i brojni drugi vakufi.

Predali se 2004.

Prvobitna optužnica protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića potvrđena je 4. marta 2004. i objelodanjena 2. aprila 2004. Sva šestorica optuženih su se predali 5. aprila 2004. Tokom prvog stupanja pred sud 6. aprila 2004., svi su se izjasnili da nisu krivi ni po jednoj od optužbi.

Suđenje je počelo 26. aprila 2006. Tužilaštvo je završilo izvođenje svojih dokaza 24. januara 2008. nakon što je pozvalo 145 svjedoka. Izvođenje dokaza odbrane je počelo 5. maja 2008. i zvanično završeno 17. maja 2010. nakon što je pozvan 61 svjedok. Završne riječi su iznošene od 7. februara do 2. marta 2011. Ukupan broj sudskih dana je 465.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s