Dr. Esad Bajtal

TENISKA LOGIKA SOCIJALNE PATOLOGIJE

http://tacno.net/sarajevo/teniska-logika-socijalne-patologije/

 

Da li je nacionalizam nužan?

Nema pobjede, postoji samo poraz u igri čiji je ulog Čovjek.
Jer, u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, čovjek je, najčešće i najlakše, bio žrtva Gospođe Predrasude. I uprkos brojnim iskustvima te vrste kroz koje je prolazilo, čovječanstvo još uvijek nije našlo načina da se odbrani od ove iracionalne pogibelji. Još i danas, hic et nunc, poražava nas bezumlje vječito istih društvenih predrasuda.

Šta je društvena predrasuda?

Na ovo pitanje postoje brojni odgovori. Za ovu priliku uzmimo jednu od najkraćih i najjednostavnijih definicija koje predrasudu određuju kao tip negativnog mišljenja što ga jedna grupa ima o drugim grupama ili pripadnicima tih grupa.
U tom smislu, mogu postojati vjerske, rasne, klasne nacionalne, itd. predrasude. Ali, bez obzira na njihovu ishodišnu raznolikost, ono što je svim predrasudama zajedničko, jesu skrivena ili otvorena isključivost i netrpeljivost prema svemu što je u bilo kom pogledu Drugo i drugačije.

Šta je zajednički temelj brojnih predrasuda?

Socijalno-psihološka istraživanja pokazuju da, s jedne strane, predrasude svoj korijen vuku iz veze sa kulturom i poviješću čovjeka. S druge strane, one se oslanjaju na nagonsku osnovu ljudskog bića, ali na način koji ne podrazumijeva apriornu nužnost ni obaveznost njihovog ispoljavanja. Kao implicitni, potencijalni životni stav, predrasude na površinu društvene realnosti bivaju izvučene tek po želji onih koji, njihovom smišljenom instrumentalizacijom, realiziraju svoje bolesne društvene ambicije i destruktivno kakrakterno ustrojstvo. Kako se to radi, nažalost, najbolje znamo mi koji, ljudski zbunjeni, već desetljeće i po plaćamo ceh podgrijanih klero-nacionalnih predrasuda. Upravo proživljeno ratno iskustvo nam pokazuje kako, svoj skoncentrisani manifestni izraz, svoju transformaciju iz latentnog u aktualno stanje, predrasude najlakše postižu na razini i formi grupnog ponašanja, pri čemu je snažno izražen antagonizam prema drugim društvenim grupama njihov zaštitni znak, i diferentia specifica njihove prepoznatljivosti. Riječ je o fenomenu “zatvorenosti grupe” nošene isključivošću i netrpeljivošću prema svemu i svačemu izvan vlastitih okvira.

Dvije su takve nacionalne predrasude udarile svoj krvav pečat Evropi XX stoljeća: ideja übermensch-a (više germanske rase) tridesetih, i ideja nebeskog naroda osamdestih godina. Jednako ljudski pogubne, motivaciono-aksiološki identično strukturirane, pokretane istom patološkom energijom kolektivnog egoizma, ove su predrasude, mašući crnom zastavom nacional-socijalizma i etno-nacionalizma, zbirno gledano, odnijele više od pedeset miliona života, unesrećile na stotine miliona ljudi i dovele u pitanje sve povijesno poznate i optimistički intonirane poglede humanističkih znanosti na Čovjeka, Prirodu i Društvo.

Nažalost, logika hitlerovske, nacionalsocijalističke isključivosti nije ostala usamljena, i ubrzo je i ovdje (istina, u različitoj mjeri na različitim stranama), našla svoje nacionalistički zatrovane sagovornike, zagovornike i protagoniste. Kako 1941., tako i danas. Budući da nijedan nacionalizam nije spontan, nego unaprijed sračunato induciran pokret masa, valja nakratko propitati skrivenu prirodu njegovih duhovnih začetnika, vođa i sljedbenika.

Ko je i šta je, dakle, nacionalista?

Brojni pokušaji psihološkog profiliranja nacionaliste pokazuju da je u pitanju “pobunjenik koji je kapitulirao pred društvenim autoritetom, i protiv koga se bunio samo zato da bi se u njemu što bolje smjestio…” kako bi svoju vlastitu slabost i nemoć koja ga do nelagode pritiska, mogao besprizivno zamijeniti fikcijom simbolički napuhane veličine vlastitog naciona; tj. nacionalista svoju individualno-egzistencijalnu studen (kukavičluk i strah od života, životnih izazova i obaveza), mijenja za fekalno-urinsku i toplo-smrdljivu udobnost stada. Pri tome, vođen razlozima duboko skrivane potrebe pravdanja svoje prenaglašene odanosti grupi, on se, ma kako obrazovan bio, ponaša na način seosko-malograđanske torokuše koja uporno mete tuđu avliju dok evidentni smrad i prljavštinu vlastite čak i ne registruje.

Sve, naravno, upućuje na to kako, u slučaju nacionaliste, imamo posla sa osobom koju krasi odsustvo elementarne samokritičnosti. Ali, u ravni međuljudskih odnosa, mehanizmom psihološke projekcije, taj se karakterni nedostatak, ma koliko logički apsurdno (toliko psihološki samo/razumljivo), preokreće u snažnu potrebu optuživanja drugih upravo za ono što je tipično njegova i svima očigledna mana. Zahvaljujući odbrambenom mehanizmu projekcije, uzajamno se časteći najcrnjim optužbama, nacionalisti, uistinu, samo razmjenjuju mane koje se tiču njihovog vlastitog bića. Otuda, u životnoj ravni nacionalistički iščašene svakodnevnice, zbog obostrano neosviještene logike reciprociteta, prisustvujemo etnonacionalističkoj partiji verbalnog tenisa u kojoj se loptica vlastitih nedostataka munjevito prebacuje sa jedne na drugu stranu etno terena.

Od žestine i tempa praćenja brzih izmjena putanje nacionalnih loptica, nedužnim gledaocima ubrzo počinje da se vrti u glavi pa i oni, sami, poneseni navijačkom strašću igre i već otupljenom sposobnošću kritičkog rasuđivanja, počinju, uzajamno i iz sveg glasa, da razmjenjuju »komplimente«: bezumlje nacionalne extaze širi se poput kuge. Razum i jezik razilaze se. Koliko je nadmudrivanje nacionalista besmisleno zorno ilustruje jedna priča japanske zen filozofije, koja, na najbolji mogući način, odslikava ljudske naravi i slijepe težnje nesposobnih a ambicioznih; dakle, ljudi spremnih da i najbanalnije činjenice životne svakodnevnice i iskompliciraju do apsurda.

Evo te priče:

Po starom dobrom običaju, u slučaju da pokrene i dobije raspravu o
buddhizmu sa onima kod kojih je došao, svaki lutajući sveštenik može da
ostane u zen hramu. Ali, ukoliko dijalog izgubi, običaj mu nalaže da
napusti hram.

U jednom od hramova na sjeveru Japana živjela su zajedno dva brata
sveštenika. Stariji je bio pametan i učen, a mlađi priglup i bez jednog oka.

U predvečerje jednoga dana, upravo pridošli lutajući sveštenik zamoli ih
za prenočište, propisno ih pozvavši na dijalog o uzvišenom učenju. Stariji
brat, već umoran od rada, zamoli mlađeg da ga zamijeni u dijalogu.
Prihvativši obavezu, mlađi sveštenik i stranac odoše do oltara i sjedoše.

Ubrzo nakon toga pridošli putnik, inače i sam vrlo učen, ustade, ode
do starijeg brata i reče mu: “Tvoj brat je divan mladić. Porazio me je”
“Prepričaj mi razgovor”, zamoli stariji brat.
“Prvo sam podigao jedan prst”, reče putnik, “predstavljajući tako
Buddhu prosvijetljenog. Onda on podiže dva prsta, označavajući
Buddhu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući Buddhu,
njegovo učenje i njegove sljedbenike u harmoničnom životu. Zatim on
snažno prodrma svojom stisnutom pesnicom pred mojim licem,
pokazujući kako svi pomenuti potiču iz jedne suštine. Tako on pobijedi,
i ja nemam pravo da ostanem ovde, reče putnik i napusti hram.

“Gdje je taj prostak”, dotrčavši i sav zadihan zavrišta mlađi brat.
“Čuh da si dobio diskusiju”, pohvali ga stariji.
“Ništa ja nisam dobio, isprebijaću ga”.
“Ispričaj mi razgovor”, zatraži stariji brat.

“Čim me ugledao podiže jedan prst, vrijeđajući me da imam samo
jedno oko”, započe mlađi. “Pošto je stranac, pomislih da treba da
budem učtiv prema njemu, pa podigoh dva prsta, čestitajući mu što on
ima oba oka. Onda taj neučtivi bijednik podiže tri prsta, rugajući se
kako nas dvojica ipak imamo samo tri oka. Ja se naljutih i pođoh da ga
udarim, ali on hitro ustade i pobježe”.

“Sapienti sat”, rekli bi stari Latini.

Naravno, moralno-poučna intonacija gornje priče aplicirana u svojoj kritičkoj objekciji na naše probleme i naše vrijeme, porađa pitanje nužnosti nacionalizma: da li je nacionalizam nužan? Racionalno gledano, odgovor na postavljeno pitanje je negativan. Svoju racionalnu dimenziju takav odgovor crpi iz rezultata ozbiljnih znanstvenih istraživanja koji svojim nalazima nedvosmisleno pobijaju temeljno uporište nacionalizma, pokazujući da su razlike između pojedinih stratuma iste nacije (radnici, građani, seljaci, omladina…itd.), statistički značajno veće od razlika koje se dobiju poređenjem istih slojeva (npr. radnika), u različitim nacijama. Konkretno, u seriji odgovora na izabrani uzorak pitanja nađene su veće razlike između, npr., njemačkog radnika i seljaka, nego između njemačkog i francuskog radnika. Tj. nađene unutargrupne razlike, veće su od međugrupnih razlika. Ili, u terminima nacionalnog poimanja stvari: nađene unutarnacionalne razlike bile su veće od međunacionalnih razlika. To je realno, faktičko stanje stvari, i samo socijalno-psihološki analfabetizam, isprazna nadmenost frustriranih etnoprvaka i njihovo nacionalističko sljepilo, mogu zagovarati i producirati ponašanje koje odudara od ove logike. Na taj način, poričući da nije ono što jest, i tvrdeći da je ono što nije, profesionalni etnonacionalisti smišljeno ignoriraju provjerene životne činjenice.

Dakle, nacionalno, u svojoj etnonacionalističkoj izvedbi, nipošto nije nužno, i moguće ga je vještački održavati samo na brižljivo planiranim obmanama i lažima kojima se prigušuje istina da su ljudi, kao ljudi, u suštini isti i da je svaka nacionalna euforija samo znak vješto instrumentalizirane i ispolitizirane etno-aksiologije.

Ali, ono što ljudski definitivno obilježava svaki svaki etnonacionalistički pokret i etnonacionalistički programiranu svijest, jeste visoka doza et(n)ičkog sljepila koje zagovornike ove nezdrave ideje čini veoma osjetljivim na vlastitu slobodu, i potpuno neosjetljivim na istu takvu slobodu (i prava), drugih. Paradoksalno, ali njihovo vlastito nacionalno sebeljublje zabranjuje drugima upravo ono što za sebe traži punim ustima: ono što se u BiH nasilnim sredstvima traži, u Istri, Kosovu i Vojvodini se istim takvim sredstvima – suzbija.[1]

Etnonacionalna logika ne razumije, i neće da razumije Ljudsku logiku. I tu je kraj svake priče o humanizmu, demokratiji i ljudskim pravima aktualnih bh nacionaldemokratija. A životna je tragedija što, na yugoprostorima, više uspjeha, bar za sada, ima ona prva. Etički kratkovida, sitničavo kritična prema drugima, nacionalistička logika je vrijednosno insuficijentna do te mjere da, bez osjećanja elementarne inkompatibilnosti, identifikaciju sa čovječanstvom reducira na identifikaciju sa vlastitom grupom. Svijet, to smo mi!, kaže samodovoljni nacionalista, padajući tako u kučine logičke pogreške “pars pro toto”. Tako logikom njegovog samoljublja, cijeli Svijet postaje Nesvijet, i neprijatelj samozvanog svijeta. Ako u tako ciničnoj samoprojekciji postoji ontološka utjeha onda je ona, u ovom slučaju, sadržna u nepobitnoj činjenici da se u svim poznatim primjerima pogubnog širenja nacionalizma, oduvijek, radilo o dirigovanoj expanziji sukoba univerzalnih, kozmopolitskih i opšteljudskih, s jedne, i posebnogrupnih, parcijalnih, iracionalnih vrijednosti, s druge strane.

Doslovno, na sceni je dominacija posebnog nad opštim, iracionalnog nad racionalnim, podljudskog nad ljudskim, što, kao konačni rezultat svega, producira nemoć masovne svijesti da zahvati značaj i vrijednost opšteljudskog, koje, kao praktični, a ne deklarativno-ideološki modus življenja, jedino omogućava efikasno suprotstavljanje životnim nedaćama svakodnevnice kojima smo, kao ljudi, snagom metafizičkog usuda nužno izručeni. Jer, “biti”, u ljudskom smislu riječi, znači “biti zajedno”, pri čemu, to “zajedno”, predstavlja logičku konstataciju a ne nekakav intelektualno-idealistički pledoaje jer, ovaj, “normalnim ljudima” ili, bolje rečeno – Ljudima, koji shvaćaju suštinu stvari i nije potreban.

Konačno, imajući na umu težinu krize koja je prethodila pojavi etnonacionaliz(a)ma na prostorima ex-Yugoslavije, valja reći i to da su, u ekonomskom i socio-kulturalnom smislu, nacionalisti nesposobni da anticipiraju jedno sasvim novo društveno uređenje, jer su u svojem mišljenju i osjećaju, bili i ostali zarobljeni tradicionalnim vrednotama i načinom života (R. Supek).

Radilo se, naprosto o nesposobnosti najuticajnijih nosilaca vlasti (resp. Milošević i klika oko njega) da “dramu društvenih protivrječnosti” riješe na dijalektički progresivan način, pa su to učinili “putem društvene i ideološke regresije na sistem starih tradicionalnih vrijednosti” što je, psihoautomatizmom lažima pokrenute mase, skončalo na jedini mogući način: najprije alkoholno-verbalnim orgijanjem prevrelih nacionalnih skupova a zatim ratnom kalvarijom kao programiranim završetkom pražnjenja tako negativno inducirane emotivne energije. Takvo je pražnjenje sasvim dobro odgovaralo profilu društveno kratkovidog i ekonomskom bijedom sluđenog pojedinca. Dodatno medijski indoktriniran, do tuposti i racionalne osakaćenosti, takav je pojedinac spreman da (kao zbirnu rezulatantu svih naprijed naznačenih faktora), refleksno, i nekritički prihvati nametnuti sistem masovnog konformiranja i nacionalne identifikacije, te da, kao malograđanin u sebi rascijepljen i podriven mučnim osjećanjem nesigurnosti i bespomoćnosti, potraži spas u okrilju neke sile ili pojedinaca koji silu (“ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo“, S. Milošević), propagiraju kao svoj životni credo, ostavljajući, na taj način, u podsvijesti nesrećnog individuuma snažan utisak prividno pouzdanog oslonca na koji se može računati.

Otuda, u vrijeme kriznih perioda, snažna potreba nesigurnog malograđanina za autoritetom (“jakim čovjekom”, Strankom ili Partijom), koji mu slatkorječivm etnoretorikom nude sanjani izlaz iz krize. U ambivalentno nejasnoj klimi očajanja i lažne nade, njegova sociopsihološka nezrelost i egzistencijalno beznađe nalaze prividnu sigurnost i trenutni iracionalni smiraj upravo u identifikaciji s tim lažnim veličinama. Međutim, nedorečenost i trenutačnost ad hoc iznuđenog rješenja, čini ovo samo prolazno funkcionalnim, a čovjeka, stiješnjenog presijom još uvijek neriješene unutarnje nelagode, ponovo spremnim da, već sutra, potraži novo sklonište, novi Pokret i novog Vođu.

Skoro svih dva miliona yugokomunista (sa časnim izuzecima onih koji su i do danas ostali ono što su i bili), prestrojili su se u hodu poput seoskih harmonikaša i pjevača koji, simptomatičnim odsustvom trubadurske otmjenosti, viteštva i časti /posljednji trubadur umro je 1294.g. na dvoru Alfonsa Učenoga, kralja Kastilije/ svojom licemjernom muzičkom dobrodošlicom dočekuju svakog narednog cara, stavljajući svoj podanički mentalitet u službu novih gazda, rasporedivši se po nacionalnim strankama sa revnošću koja je, na prvi pogled, njihovu novu stranačku odanost činila apsolutno nesumnjivom, da bi, odnedavno, već sa prvim nagovještajima krize nacionalnog koncepta, počeli ponovo, istina oprezno, da se osipaju u neke druge i drugačije stranačke formacije.

Stoga, i nije čudo da, svih ovih godina, u BiH ne svjedočimo toliko pojavi stvarne demokratije/demokracije, niti sazrijevanju političke svijesti gomile, koliko nebulozno-pomodnoj i pragmatičnoj promjeni političkih majica.

Iz knjige: AL TEMPO: Psychografia pseudologiae phantasticae… Sarajevo, 2007.

[1] Šire o tome, Esad Bajtal: U nekim glavama rat je samo zaustavljen, ne i završen, «Glas antifašista», br. 35-36, Sarajevo, maj 2005. str. 14-17

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s