Celsou

http://pollitika.com/diskretni-sarm-marksizma

Diskretni šarm marksizma

Potaknut reakcijama cijenjenih kolega na dnevnik o „Main Kampfu“ prema kojima je Marxov „Kapital“ jednako zlo kao i Hitlerov „Main Kampf“, ako ne i veće zlo, odlučih napisati koju riječ o marksizmu koji se u percepciji javnosti šarlatanski sotonizira već desetljećima.

Općenita prihvaćenost nekog uvjerenja, očitost i većinsko odlučivanje vrlo su loši argumenti. Dakako, nikad ne postoji potpuno jamstvo da su jedni u pravu, a drugi u krivu i zato moramo stavove koje smatramo pogrešnim shvatiti kao poticaj za provjeravanje jačine vlastitih argumenata. Budući da sam politolog, a marksizam je jedna od važnih povijesnih političkih ideologija, vjerojatno ću moći što istinitije iznijeti postavke marksizma.

Socijalizam kao radnički raj

Tipični radnik 19. stoljeća na europskim ulicama bio je depresivna pojava. Jedino na što su oni mogli računati bio je njihov rad. Rad im je davao vrijednost koja se tek malo razlikovala od rada antičkog roba. Za sve su morali da se bore. Uvjeti rada bili su bijedni, radni dan predug, nadnice niske, a sigurnost ili nada u napredovanje nisu postojale. Premda su mnogi od njih sanjali o novom socijalističkom poretku u kojem takve nepravde ne mogu da postoje, drugi su se radnici pridruživali liberalima i radili za kratkotrajno poboljšanje svog položaja. Ali dok su liberali imali povjerenja u politički sustav, radnici su računali da će iznuditi ustupke neposrednom borbom.

U drugoj polovici 19. stoljeća radnike je podsticala čak i katolička crkva koja je odbacivala svoj tradicionalni konzervativizam u pokušaju da okrene sirotinju od ateističkih postavki socijalizma i pridobije je za sebe. S druge strane, anglikanska crkva je smatrala da je držanje radničke klase gladnom prirodni poredak u kršćanskom svijetu jer „prirodni je zakon da siromasi u stanovitoj mjeri moraju biti nerazboriti kako bi obavljali najropskije i najprljavije poslove u zajednici, dok je onim tankoćutnim ostavljena sloboda da nesmetano slijede pozive što odgovaraju njihovim sklonostima“, zapisao je anglikanac Townsend.

Osnovni problem strukovnih udruženja kojima su radnici pristupali bio je u tome što su oni, kao i njihovi štrajkovi, bili ilegalni. U takvom okružju Karl Marx postaje najutjecajnija i najvažnija ličnost socijalističkog pokreta 19. stoljeća, iako on toj klasi nije pripadao ni po rođenju, ni po odgoju, ni po načinu života. Njegove postavke o društvenoj strukturi snažno utječu na većinu znanstvenika, a nerazvijene nacije koje u to doba stječu nezavisnost, velik dio svoje ideologije crpe iz „Komunističkog manifesta“ i „Kapitala“.

Kapitalizam = ropstvo

Marx je u „Kapitalu“ sebi dao zadatak da otkrije neumoljive zakone društvenog razvoja, dakle analizirao je ekonomske uvjete koji bi dopustili ostvarenje socijalističkih ciljeva: pravedne cijene, jednaku raspodjelu bogatstva, sigurnost, razumno planiranje proizvodnje i iznad svega – slobodu, jer kapitalistički sustav, kako tvrdi Marx, prisiljava izrabljivača da podjarmljuje izrabljivanog što u konačnici rezultira oduzimanje slobode obojici. Marx se nije borio protiv bogatstva, niti je veličao siromaštvo. Mrzio je kapitalizam, ne zato što gomila bogatstvo, nego zbog njegova oligarhijskog karaktera. Mrzio ga je zato što u kapitalističkom sustavu bogatstvo znači političku moć, u smislu moći nad drugim ljudima. Dakle, radna snaga, a to je očevidno, je pretvorena u robu. To onda znači da se ljudi moraju prodavati na tržištu. Zato je Marx mrzio kapitalizam. Sličio je ropstvu.

Premda je „Kapital“ u velikoj mjeri rasprava o društvenoj etici, te se etičke ideje nikad ne predstavljaju kao takve. One se dakle izražavaju samo implicitno, ali ipak ništa manje snažno. Neki teoretičari politike smatraju da je Marx izbjegavao eksplicitnu moralnu teoriju jer je mrzio propovjedi. Bio je duboko nepovjerljiv prema moralistima koji obično „propovijedaju vodu, a piju vino“. Načela humanosti i pristojnosti bila su za njega stvari o kojima ne treba raspravljati jer se trebaju prihvatiti kao gotove činjenice.

Socijalističkom stranputicom do pakla

Premda je kao filozof bio sklon holizmu, on gotovo sigurno nije bio kolektivist jer se nadao da će država odumrijeti. No, ono pitanje što muči izjednačitelje nacizma i marksizma glasi: „Je li Marxova teorija prouzročila nastanak staljinističkog sustava, je li Marx odgovoran za gulage i gole otoke, za čistke, progone i ubojstva? Na to se pitanje može prvo odgovoriti zdravorazumski. Sigurno ne. Jer nijedno društvo nije nikada u potpunosti stvoreno nekom ideologijom. Nijedno društvo nije stvoreno naprosto pomoću ideja i zamisli prije postojanja tog društva, a zamišljati da neko društvo uopće može nastati iz utopije značilo bi da se ljudske zajednice mogu osloboditi svoje prošlosti.

Drugi odgovor na postavljeno pitanje je – uvjetno ne. Lako je uvidjeti da Marx nikada nije napisao da socijalističko carstvo slobode treba biti jednopartijska despotska vladavina, a nije ni odbacivao demokratske oblike društvenog života. Marx zacijelo nije sebi predočio komunističku budućnost kao gulag. No njegova se ideja u praksi ozbiljila kao gulag, a to nije bio rezultat spleta nesretnih okolnosti. Iako moramo biti pošteni i reći da Boljševička revolucija nije nastala iz sukoba između radnika i kapitalista pa nije imala marksističke odlike, ipak ukidanje privatnog vlasništva, centraliziranje vladavine nad sredstvima za proizvodnju i nestanak nacionalnih neprijateljstava kao posljedica nestanka klasnih neprijateljstava nisu bili Staljinovi izumi. Sve su te ideje, dakako, izražene u „Komunističkom manifestu“. A da bi se one ostvarile, društvo je trebalo postati jedinstveno. Međutim da bi društvo postalo jedinstveno trebalo ga je nasilno ujediniti i držati porobljenim. Tako da se za Marxovo oslobođenje radničke klase može primjeniti poslovica da je put u pakao popločen dobrim namjerama.

Govorio sam ponajprije o etičkoj dimenziji marksističke ideologije jer je ona teorijski najmanje sporna dimenzija premda neki sasvim proizvoljno Marxovu etiku uspoređuju s Hitlerovim priručnikom za pripremanje logora smrti. Dakle, ako u marksizmu ima proturječnosti, a ima, ako je njegova teorija toliko općenita da sve činjenice budu njena potvrda, a jesu i da se na kraju krajeva mnoga marksistička predviđanja nisu ispunila, i nisu, onda ono što će izdržati svako osporavanje leži u činjenici da je Marx, očevidno, moralno težio da teorijski pomogne prezrenima na ovom svijetu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s