SOTONINI PODANICI

Da, izdaje su mračne i tako uobičajene i masovne u Crnoj Gori, one predstavljaju značajan dio njene svakodnevnice i slomljenu kičmu njene najnovije istorije.

 Novak Kilibarda je osoba koja se naređenjem udbe našla na čelu isto tako od udbe osnovane Narodne stranke. U njoj su se našli svi, ili ogromna većina onih koji su potrčali da se pučističkog januara 1989-e uvuku Slobodan Miloševiću i njegovim crnogorskim vampirima Momiru Bulatoviću, Milu Đukanoviću, Svetozaru Maroviću i Branku Kostiću, ali nijesu našli mjesta u tadašnjem Savezu komunista Crne Gore, već je bilo prepuno u stranci koja će farsično promijeniti ime u lažni naziv Demokratske partije socijalista. Rame uz rame, uz Narodnu stranku, našao se tu istim naređenjem i novopridošli mitropolit Amfilohije koji će starog mitropolitia Dajkovića smijeniti nekanonski. Kilibarda i Amfilohije zajednički su bili zaduženi za održavanje skupova i ratno huškanje, građenje mržnje i netrpeljivosti prema svemu što nije sprpsko, slali su poruke o neophodnosti etničkog čišćenja, u prevodu genocida, nad svima koji nijesu Srbi. Njihva okupljanja, uz ogroman broj pristalica, redovno praćenja guslama i falsifikatima o Nemanjićima i crnogorskom velikosrpstvu bila su pomno popularisana od strane udbine „Pobjede“ i RTCG, a već beogradski mediji da i ne govorim.

 amfilo_i_milo

Gusle, Njegoš, patetika, Sveti Sava i zaklinjanje u cara Dušana, u staru himnu novih idolopokoloničkih pjevača: „Ne tražimo ništa novo, nego carstvo Dušanovo“, u sramotno i zločinačko stranačko naoružavanje stanovnika Crne Gore, u šikaniranju Bošnjaka, Albanaca, Hrvata koji žive u Crnoj Gori i, naravno, Crnogoraca okupljenih oko i u Liberalnom savezu Crne Gore, jer je crnogorstvo udbinom i onom medijskom propagandom bilo izjednačeno, odnosno prozvano Pavelićevim ustaštvom i antisrpstvom.

Ovo je samo dio klime u ondašnjoj Crnoj Gori, njen glavni komad za čiju su proizvodnju bili zaduženi oni, gore navedeni, Miloševićevi pioni, te stvarne crnogorske zlikovačke Sotone koje su, u onom krnjem, zločinačkom i sramotnom predsjedništvu SFRJ, posredstvom Kostićeve uzdignute ruke bili četvrti glas, onaj glas koji je Miloševiću omogućio apsolutnu vlast u Srbiji i Crnoj Gori i omogućio mu vođenje onog zločinačkog i agresorskog rata prema republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uz potpuni vojni i policijski teror na Kosovu. Crna Gora je postala kotao u kojem se krčkala krvava Miloševića velikosrpska i četnička čorba, a crnogorski četverac je u njoj uživao, ali i večina naroda.

Očigledno je da je Kilibarda potpuno drugačije zamišljao svoju poziciju otrovnog velikosrbina, naime, očekivao je da će od Miloševića biti nagrađen i uvažen, primljen u SANU i biti postavljen na neku od viđenijih i značajnih funkcija u Miloševićevom ubilačkom aparatu, ali se to nije desilo, što je Kilibardu navelo na otklon od Miloševićeve ličnosi, ali ne i od Miloševićeve politike i njenog krajnjeg cilja: konstituisanja Velike Srbije koja nikad, u istoriji, postojala nije. Tako će, između ostalog, Kilibarda držati otrovne šovinističke govore, huškati na rat, zagovarati ga i propagirati, dobiti orden Nemanjića od strane Radovana Karadžića, dobiće ga i Momir Bulatović, podržavati će agresiju na Dubrovnik, tamo obilaziti jedinice, pumpati ih šovinističkim otrovom, ali i javno predlagati i pokušati osnivanje „Dubrovačke republike“!

Vrijeme je prolazilo, Kilibarda je ostao van toka događaja koje je tako priželjkivao. Na izborima 1992.g. na kojima je LSCG bio, kao i uvijek, brutalno pokraden i svakodnevno šikaniran, vremena u kojem nam je bio prepriječen, udbaškim i vojnim akcijama i balvanima, put da bi se spriječio naš predizborni obilazak dvije trećine teritorije Crne Gore, pokojni Pavle Bulatović, ministar policije, bio je do krajnjih granica monstrum, zato je i pripadao onoj navedenoj kliki, osigurao je sprovođenje takvog naređenja iste klike, antiusatvnih komandi koje su se svom silinom sručile na nas! Ta četvorka zlikovaca je na izborima 1992-ge projektovala LSCG-u 14 poslaničkih mjesta, a Narodnoj stranci 15. U parlament su ušli i Srpski radikali što je DPS-u u svakom trenutku obezbjeđivalo moćnu većinu pristaša svoje zlikovačke politike. Cilj mafije bio je jasan: DPS u sredini, Narodna stranka na desnoj, a Radikali na lijevoj njihovoj strani, čime se prikrivala strategija da se ove dvije velikosrpske stranke na svaki način kače sa nama, da se mi u parlamentu svađamo sa njima, a oni, DPS naravno, da nas “mire”, izigravaju demokrate i pljuvaju na nas, te „ustaške koljače“.

Ja sam sve to prepoznao i dogovorili smo se u poslaničkom klubu ovako: Na napade Radikala nikako nećemo replicirati ma što nam rekli, a na napade Narodne stranke replika, da li će je biti ili ne, zavisi od naše procejene. Ovakav naš pristup raspršio je u paramparčad DPS planiranu akciju, što smo bravurozno koristili. Došlo se do toga da sam se 11. marta 1993. g. pojavio na kongresu Narodne stranke u Kotoru! Moje pojavljivanje je bilo šok kako za narodnjake tako i za cjelokupnu crnogorsku javnost, ali i izvanredni politički postupak bez presedana, onaj koji je imao za cilj i postigao ga da nacionalne, i vještački stvorene, i od DPS-a planirane i raspaljivane međunacionalne nesuglasice brzo splašnjavaju. Sve će to dovesti do stvaranja fenomenalne „Narodne sloge“ 1996-e koja je pobijedila na ondašnjim izborima, ali je bila pokradena. Nakon raspada DPS Peđa Bulatović će u parlamentu reći da su Narodnoj slozi, oni, kao jedinstvena DPS, pokrali 56.000 (pedest i šest hiljada) glasova, i – nikom ništa! Naravno, Bulatović nije rekao ni riječ da je i sam u toj krađi učestvovao, naprotiv, rodila se zakulisna predaja Milu Đukanoviću!

Znao sam da se Kilibarda odlučio na stvaranje Narodne sloge samo iz jeftinih, podlih razloga. Prvi je bio podizanje sopstvene političke cijene, stvaranje pozicije za što bolju prodaju Narodne stranke DPS-u, ko zna koju po redu, a drugi je bio udbino mu naređenje da Narodnu slogu obavezno prihvati, jer je Narodna sloga bila moj projekat i moja ponuda Narodnoj stranci, ali i drugim strankama koje su sve, tu pobjedničku moju formulu, glatko odbile da ne bi oštetile DPS ili ga porazile. Zec se krio u grmu što su Bulatović i Đukanović smatrali da će Kilibardin ulazak u Narodnu slogu, naša koalicija sa narodnjacima te Đukanovićevo kupovanje Rakčevića da se Narodnoj slozi ne pridruži sa SDPR-om, uništiti LSCG ili, u najblažem, dovesti do njegovog cijepanja, ali, stvari su se kretale tokom koji sam ja predvidio, a ne oni.

Narodnjaci, kao udbaška stranka, pojma nijesu imali o organizaciji stranke, vođenju i organizaciji izborne kampanje, kreiranju spotova i medijskih poruka, i još mnogo čemu drugome. Sve je to njima odrađivala vlast. Rekao sam im da ulazimo sa njima u koaliciju samo uz jedan uslov: da organizaciju kampanje, mitinga, spotova, izbornog marketinga i svega ostalog vodi verzirani stručni tim LSCG, njima preostaju samo mikrofoni i ništa više. Prihvatili su objeručke. I još nešto: našim parama finansirali smo njihov udio u kampanji, parama koje su nam kasnije jedva vratili. Oni su lagali da para nemaju, htjeli su našu pljačku. Imali su narodnjaci samo jedan cilj: da što bolje izgledaju pred kamerama! Na mitinzima oni su dobijali mlake aplauze, a mi smo dobijali klicanja i ovacije, to ih je žestoko pogađalo i pored toga što su svoja osjećanja krili.

Važno je napomenuti da je svaka parlamentrana stranka, bilo bošnjačka ili albanska, odbila da uđe u Narodnu slogu, odbio je to i Rakčevićev SDPR. Jasno je zašto im je to udba naredila: neprihvatanje Narodne sloge je bio jedan jedini način da brutalna krađa izbornog rezultata pobjedonosne Narodne sloge prođe nezapaženo, niko se na tu krađu u Crnoj Gori nije ni okrenuo, a Zapad je Đukanoviću aplaudirao u zanosu! Podsjećam, tada nas je izdao i sramni Velibor Čović koji, od našeg medijskog propagandiste, završava direktno u fotelji glavnog i odgovornog urednika Televizije Crne Gore! Čović je to sračunato uradio u samom početku kampanje koja je već kasnila punih petnaest dana, jer je, eto, Kilibarda „čekao“ da nam se pridruži Rakčević, a sve je bio, ne nikako, samo njihov dogovor. Čović je tako planirao da nam zada što teži udarac, ali će njegov posao izborne medijske propagande sjajno preuzeti i sjajno uraditi Vesna Radunović koja je, već godinama, u Njujorku. Inače, udbaška televizija biće najgora dok joj je Čović bio operativac za izvršenje udbinih naloga…

Naš cilj sa Narodnom slogom je bio i sljedeći: da Crnogorci i Srbi međusobno progovore, uspostave odnose, stvaraju prijateljstva, da se ne doživljavaju kao protivnici, što je sve udbino djelo, nego kao stvarni partneri u rušenju mafije i na njenim ruševinama građenju demokratije.To se i desilo među narodom, progovorili su i prijateljevali Srbi i Crnogorci, ali se nije desilo i sa rukovostvom Narodne stranke. Ono je izdalo, osim dr Bojovića, svoje birače.

Uzaludno sam, tokom izborne kampanje, narodnjacima ponudio da se dvije stranke ujedine i postanu jedna koja bi se zvala Liberalnokonzervativna, u kojoj nacionalno pitanje ne bi smjelo da bude prepreka zajedničkoj političkoj akciji koja bi se svodila samo na jedno, najveće: organizovanje referenduma o nezavisnosti i izgradnji Crne Gore kao demokratskog društva i države. Kilbarda će, pored ovog, glatko odbiti i moj predlog za organizovanje mitinga protesta i rušenja mafije odmah nakon krađe izbora Narodnoj slozi 1996-te. Okupile bi se, da je održan, u Podgorici na tom mitingu i protestu destine hiljada ljudi, srušili bi mafiju, zato je Kilibarda postupio kako je postupio, da sačuva Bulatovića, Đukanovića i njihovu mafiju! Tačnije rečeno, sve je to od strane narodnjaka odbijeno kako bi se zaštitio mafijaški DPS, a nakon krađe odmah su narodnjaci potrčali u vladu onoga koji ih je pokrao, u vladu Sotone Mila Đukanovića. Samo budala može da misli da se, kao slučajno, Predrag Drecun već dugo nalazi u Prvoj crnogorskoj banci Sotoninog brata pljačkaša Aca Đukanovića, odnosno mafijine banke, kao i da je Narodna stranka danas nepostojeća! Obavila je svoj zadatak, odigrala svoju ulogu za račun mafije i nema tu ništa slučajno, sve je to bio zajednički plan Đukanovića i Kilibarde. Ove dvije prodate stranke, Kilibardina i Rakčevićeva, bile su najvjernije političko smećarsko oružje u rukama Mila Đukanovića, uvijek su se ponašali gore od DPS-a koji je samo trljao ruke i plaćao im za njihove usluge. Kilibarda i Rakčević uvili su se podanički oko Sotoninih nogu,kobne rezultate takve njihove prodaje osjeća Crna Gora i dan danas, a ko zna koliko će još. Iz istih razloga Kilibarda je odbio da me podrži kao predsjedničkog kandidata, jer bi me, osim Crnogoraca, podržao i veliki broj Srba, a drugi put su se narodnjaci , za predsjedničke izbore, opredjelili da, umjesto mene, podrže Miodraga Živkovića, tvora od Kotora kao predsjedničkog kandidata, i pored toga što su u našoj političkoj ponudi srpskom bloku, za kandidate imali moje ime i ime Vesne Perović. Tom podrškom tvoru oni su, po ko zna koji put, dokazali svoj stvarni i skrivani depeesovski smjer, dakle mafijaški, kao svoj, koji će dokazati i tvor Živković kasnijim pokušajem da preko krađe Crnoj Gori i Kotoru divne uvale Trsteno, čitavi LSCG proda Đukanoviću! To vam je izdajnička Crna Gora, ona druga, čojska, postoji u našim srcima i našoj duši…I za nju se borimo!

Ponovno nas je Đukanović pokrao na majskim izborima 1998-me. Želim podsjetiti da sam se ja zalagao da se, nakon pucanja DPS-a na Momirovu i Milovu stranu održe, što hitnije, zajednički predsjednički i parlamentarni izbori u istom danu kako bi se time spriječilo da pobjednik na predsjedničkim izborima koristi svoju stečenu pobjedničku energiju kao gorivo za pobjedu i na stranačkim izborima. Naravno, nije prošlo, i vlast, osim Momira Bulatovića, i „opozicija“ bili su za Đukanovićevu kobnu varijantu odvojenih izbora. Na mene lično krenulo se svim udbaškim sredstvima, isto tako i na LSCG. Osnovna lažna udbaška poruka je bila da se sa mnom ne može, ali da se sa liberalima može, da mrzim Đukanovića, da sam lud, da sam zbog mržnje prema Đukanoviću zamrzio i Crnu Goru, da radim za Miloševića i da hoću savez sa četnicima, da sam protiv Crne Gore i još mnogo toga. Sve je ove laži udba proizvodila uz punu podršku Zapada, operativu „Monitora“ te „Crnogorskog književnog lista“ Dukljana, ali i uz puno učešće i pomoć Amerikanaca i Britanaca koji su sa Đukanovićem imali određene planove, a i punio je Đukanović džepove njihovim političarima, dijelu njih koji su bili u Podgorici, ali i nekima koji su bili visoko u hijerarhiji ili na mjestima odakle se moglo, za pare, lobirati da se podržava crnogorska mafijaška vlast. Poruka je bila jasna: bavi se mafijaškim poslovima Đukanoviću, pljačkaj, bogati se, tucaj narod koliko i kako hoćeš, ali ono što ti tražimo daješ nama i ono što ti naredimo moraš ispuniti. Nema u ovome američkom i britanskom postupku izuzetnosti, svuda na Planeti njihovi političari, ali i drugi zapadni, ponašaju se na istovjetan način.

Kampanja protiv LSCG je bila personalizovana na mene lično i znao sam da, ako nakon krađe ne podnesem ostavku, postajem ogromna meta za odstrijel, a preko mene, onu ubijaju LSCG kao glavni cilj, što nijesmo smjeli dozvoliti. Zato je istog časa, kad su objavljeni pokradeni rezultati, slijedila moja ostavka, ali i, za taj trenutak nedogovorena ostavka predsjednika stranke (Ranka Đonovića) koja je stvorila lažni utisak u javnosti da je LSCG u raspadu. Udba, Đukanović, Marović i DPS likovali su, a podlački, nesojski, finjarski , po mafijaškom običaju, u Vladi se slavila izborna DPS „pobjeda“, počeli su na tom mjestu prevarantski i cinično da se dižu i dva „liberalna“ prsta što je trebalo da slaže narod kako liberali nijesu pokradeni, nego su prešli u tabor mafije!

Razmišljao sam: koga sada postaviti za lidera i došao do zaključka da bi toj funkciji, u datim okolnostima, odgovarao izbor Miodraga Živkovića (nakon krađe Trstenog -Tvora od Kotora). Ja se nijesam sa njim družio niti prijateljevao, ali sam zaključio da je pristojan, vaspitan, uredan i da će razumjeti sugestije. Naravno, on o politici kao umjeću i obliku filozofije pojma nije imao, on je bio potpuno neobrazovan, što je, na njenu tragediju, uobičajeno u Crnoj Gori, istovremeno bio je ogovarač, podmetač, glumio je kavaljerstvo u kafani i na taj način zadobijao simpatije ličnih poltrona koji su sa njim dijelili čašu. Ogromno je pio, ali ne u toku dana, njegovo piće je počinjalo uveče i trajalo sve do jutarnjih sati i to svake bogovetne noći. Za seksom je bio lud, pravi muški nimfoman.Ono što mi je najviše smetalo, ali je i ova osobina rasprostranjena kod Crnogoraca, to je bila njegova podlost, želja za udvaranjem drugima, za podilaženje im i još mnogo toga ovoj osobini sličnoga. Ali, rezonovao sam, on je blizu Dobrote, ja sam u Stolivu, dakle blizu smo i ja ću mu sugerisati što da radi. Rekao sam mu da mora raskinuti sa „masonima“, njegov veliki prijatelj tamo je bio majstor lože, duhovno impotentni Nona Jauković, pa izdajnik LSCG Purko Ivančević i jedna od najgorih osoba koja u Crnoj Gori diše, advokat Novica Jovović, ali i mnogi drugi. Rekao je da je raskinuo sa njima, ali je, naravno, lagao, ostao je u kontaktu sa njima, ali i sa drugima, odabranim prenosio sve što se dešava u LSCG, a s obzirom da je crnogorska „masonerija“ udbaška organizacija, znamo kamo je to vodilo.

Liberali su teška srca prihvatili moju ostavku, suze su bile vidljive u svakom oku hercegnovske konferencije LSCG đe sam to uradio, ali je izdajnik Radoš Rotković već tada učinio sve kako bi stranka prsla. Naime, predlagao je, protivstatutarno naravno, da se moja ostavka odbije, da ja ostanem lider, a da mi kao zamjenik bude Tvor Živković od Kotora. Predlagao je da ostanem ona meta preko koje Đukanović uništava LSCG, to je bio njegov zadatak. Već tada sam shvatio da je Rotković potkupljen, znamo završetak, on je već godinama obična udbaška kanavaca, kao i svaki izdajnik LSCG.

Čim je izabran za političkog lidera Tvor Živković je uzletio, ali je prezentirao još jednu osobinu: beskrajnu ljenost i fizičku nepokretnost. On ništa nije radio, osim u parlamentu u kojem je glumatao autoritet tretirajući sjednice kao raspravu na sudu i tu je ostavljao utisak. Van toga nije postojao. Ja sam ga učio kako se govori, kako se prave intervjui, kako se ponaša pred kamerama, pisao sam mu govore, intervjue, poučavao ga, u njega sam, uostalom kao i u svakog ko je došao u moju blizinu, uložio svoju ogromnu energiju i moje ogromno znanje. Sve što se na Tvoru Živkoviću dopadalo biračima i simpatizerima bilo je moje djelo, sve ono što je izazivalo gađenje, bio je on sam u originalu. Ali, kao i mnogi Crnogorci, bio je on odličan podli glumac, glumom je prikrivao svoje laži i ljenost. Po vas cijeli dan stajao bi iza komjutera, i budući potpuno politički neobrazovan, k tome još i nepismen, igrao je internet igrice od jutarnjeg dolaska u Podgoricu, do vraćanja Kotoru, željno čekajući da mu večernje piće počne. I tome slično. Odbijao je da bilo kuda ide, da obilazi opštinske odbore, sve dok nije za gradonačelnicu Nikšića došla izdajnica LSCG Vjera Miljanić. Odjednom je proputio za Nikšić, sa njim je postao izuzetno blizak teški izdajnik LSCG Dragan Banićević iz Prčanja, a oni obojica prisni sa teškim izdajnikom LSCG Labudom Šljukićem. Vrijeme je odavno dokazalo da je Nikšićki odbor, čast sjajnim izuzecima, bio jezgro pripremane izdaje Tvora Živkovića. Tvrdim, ovakvog tvorovog sramotnog primjera izdaje nema u Evropi, nema primjera da lider stranke radi na uništenju partije na čijem se čelu nalazi! To je uradio Tvor Živković, ali smo ga slomili brzo i efikasno. Sa tvorovim primjerom može se samo uporediti najgnusniji čin veleizdaje obavljen u ratu kada je srpski pukovnik Petar Pešić, inače doveden za načelnika generalštaba junačke crnogorske vojske u Prvom svetskom ratu, istu tu junačku vojsku, koja je pružila odstupnicu opštoj bježaniji srpske vojske i bježanju kralja Petra I i regenta Aleksandra, Pašića i ostalih, istu je tu junačku crnogorsku vojsku planski i sistematski Petar Pešić IZDAO i doveo do konačnog uništenja! Ova veleizdaja u kojoj glavnokomandujući izdaje vojsku kojom komanduje, jedinstvena je u modernoj istoriji, ovakvog Pešićevog primjera tamo NEMA! O njegovoj izdaji, kojoj je krila dao i izdajnik serdar Janko Vukotić, u Crnoj Gori nije napisana ni riječ, muk nad mukovima koji traje skoro jedan vijek!Strašno!

Ali je tvor od Kotora Živković odmah raskrinkan, pa neka mu se Kotorani klanjaju svaki dan i koliko gođ hoće, znam da im kičme ne smetaju jer ih Crnogorci uopšte nemaju. I njemu i njegovom tvorovskom nasljedniku Andriji Popoviću i tvorovskom savezniku u krađi Trstenog, bivšem gradonačelniku Nikoli Samardžiću!

Ne povraćite, samo viknite iz sveg glasa FUUUUUUUUJ!

.

ŠTA JE ĐUKANOVIĆ GOVORIO OD 1990. DO DANAS

“Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom”, kazao je Đukanović 1992.

Jul 1990 – Povodom dešavanja na Kosovu

„Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koje ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”.

Jul 1990 – Povodom osnivanja Saveza reformskih snaga

“Politiku agresivnog antikomunizma i gotovo patološke srbofobije nudi Savez reformskih snaga Jugoslavije. Iza nevještih reformskih maski, lako je prepoznati protagoniste bivše, od naroda odbačene politike, nekoliko mladih, nezadovoljnih vlastohljebnika, šačicu crnogorskih nacionalista, šačicu suludih islamskih fundamentalista i albanskih separatista, koji svom narodu nude mržnju.”

1991 – Tokom priprema za rat u Hrvatskoj

“Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato sto su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom”.

“Crna Gora je opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa zašto sada ne bi mogla opstati kao ostrvo komunizma .”

“Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov”.

“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena. Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo”.

“Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.”

1992 – O Slobodanu Miloševiću, opoziciji i biznisu

“Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”

“Od svega najviše mrzim četnike, ustaše i stopostotne Crnogorce”.

“Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom”.

Maj 1992 – Uvođenje sankcija

“Sankcije su očajnički korak naših neprijatelja”.

1993 – Kada je sa gazda Jezdom sklopio ugovor za zakup Svetog Stefana

“Nijedan zakon ne smije biti smetnja poslu koji je u interesu Crne Gore”.

1993 – O Jugoslaviji i liberalima

“Ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet”.

“Poručujem Liberalnom savezu i nekim drugim manje uticajnim partijama koje se vrlo zalažu za otcepljenje da su osvojili 12-13 odsto biračkog tijela, pa im se upravo toliko i poklanja pažnje”.

Februar 1997 – O Slobodanu Miloševiću

“Danas je gospodin Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom… Milošević je ostavio nesumnjiv utisak da nema sposobnosti da dugoročno i ozbiljno projektuje budućnost”.

Maj 1998 – Uoči parlamentarnih izbora

“Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srbijanaca, zbog izvjesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom”.

1999 – O uvođenju njemačke marke

“Crna Gora je odlučila da uvede njemačku marku zbog stalnog i besramnog štampanja dinara u centralnoj banci u Beogradu”.

1999 – Tokom NATO bombardovanja SRJ

“Od predsjednika SRJ tražim da prekine sa politikom koja dovodi do stradanja nedužnih i koja ugrožava opstanak države. Od međunarodne zajednice zahtijevamo da se uzdrži od novih udara po ciljevima u Crnoj Gori i Jugoslaviji”.

Jun 2000 – Izvinjenje zbog rata u Dubrovniku

“Ovu priliku želim iskoristiti da u svoje ime i u ime građana Crne Gore, posebno onih građana koji dijele moja moralna i šira politička uvjerenja, uputim iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima”.

Jun 2000 – O ličnoj bezbjednosti

“Nažalost, moram reći da je bezbjednost svih nas dovedena u pitanje usljed produženja jugoslovenske krize. Što se mene lično tiče, potpuno sam svjestan šta radim u politici. Svjestan sam da to znači da ulazim u konflikt sa interesima onih koji su se navikli na poniženu Crnu Goru koja nema dostojanstva. Ali, niti želim, niti mogu da se vratim sa tog puta”.

Mart 2002 – nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma

“Ovim dokumentom nije ugroženo pravo Crne Gore da nakon određenog perioda provjeri volju svojih građana u odnosu na pitanje svoje budućnosti… Crnogorska politička javnost ima razloga da bude zadovoljna ovim što smo postigli”.

Jul 2003 – O švercu cigareta

“To nije bio šverc već tranzitni posao u skladu sa zakonima u Crnoj Gori. Optužbe za šverc su odvratne političke prevare i pokušaj da se destabilizuje Crna Gora”.

2003 – O aferi seks trafikinga

“Oni koji su to uradili Crnoj Gori, iz bilo kog razloga, moraju biti svjesni da su joj nanijeli više zla nego Miloševićev režim”.

Jul 2003 – Prijateljstvo sa Veselinom Barovićem

“Što se tiče gospođe Jeknić i gospodina Barovića, riječ je o mojim prijateljima, ljudima koji se bave određenim poslovima. Potpuno sam siguran da će se oni, ako bude pokrenut postupak protiv njih, prema tome odgovorno ponijeti… Ne vidim nikakvog razloga da se odreknem bilo koje stranice u svom životu, ponajmanje svojih prijatelja, zato što kod mene i njih postoji pravilo da svako odgovara za svoje postupke”.

Novembar 2003 – O političkom angažmanu

“Moram priznati da nijesam pristalica tako dugog zadržavanja u politici. Svako ko se na pravi način posveti radu u Vladi mora da se umori, inače nešto nije u redu. Ne mislim da sam predisponiran samo za politiku i da bi crnogorska politička scena mojim odlaskom doživjela kataklizmu, tim prije što je ušla u fazu stabilnosti… Mislim da sam zadovoljio sve svoje političke ambicije. Ja sam ekonomista i nadam se da ću u budućnosti ostvariti svoj senzibilitet za biznis”.

Mart 2005 – O ratu u Hrvatskoj 1991.

“JNA jeste imala jednu definitivno nečasnu ulogu i u Hrvatskoj i u Bosni. Crna Gora utoliko što su njeni ljudi makar i manipulisani, makar i vođeni tim motivom očuvanja Jugoslavije učestvovali”, rekao je Đukanović i dodao da je i on za to “moralno i politički odgovoran”, iako nije imao nikakvu ulogu u upravljanju JNA.

Maj 2006 – Nakon referenduma

“Čestitam svim građanima državu. Ovo je najznačajniji dan u novijoj istoriji Crne Gore… Imamo državu i nikada više nećemo dozvoliti da na bilo koji način dovedemo u pitanje našu državu”.

Maj 2006 – O zapošljavanju

„Za četiri godine u ovoj zemlji neće biti nijednog nezaposlenog građanina”.

Oktobar 2006 – Uoči prvog povlačenja sa premijerske funkcije

“Veoma sam umoran, jer je bilo veoma teško biti odgovoran za vođenje države posljednjih 15 godina”.

Maj 2007 – Nakon reizbora za lidera DPS-a

“Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”.

Februar 2008 – Vraćanje na mjesto premijera

“Perspektiva je da se tokom četvorogodišnjeg perioda riješi problem strukturne nezaposlenosti i da svi koji imaju potrebna znanja i vještine mogu računati na kvalitetna radna mjesta… Prosječna neto plata 2006. je bila 282, na kraju 2007. povećana je na 376 eura, a na kraju 2009. iznosiće najmanje 515 eura. To znači da će prosječna neto plata u Crnoj Gori za tri godine porasti za 82 odsto”.

Mart 2008 – O svjedočenju u Bariju

“Crnogorske državne institucije su oduvijek bile izvan bilo kakvih kriminalnih aktivnosti i borile su se protiv mafijaških klanova”.

“Samoinicijativno sam otišao u Bari da pružim sve neophodne informacije da bi ljudi shvatili da imaju pogrešnu percepciju onoga što se tada dešavalo u Crnoj Gori i da shvate da se tada u Crnoj Gori odvijao jedan posao, koji je u skladu sa našim pravnim sistemom, i od koga je Crna Gora planirala i ostvarila određene koristi”.

Decembar 2008 – O ekonomskoj krizi

“Ne treba imati straha, jer imamo iskustva i prošli smo teže krize, prijetnje ratom i sankcije.

“Moramo svi da shvatimo da ulazimo u krizu koja djeluje kao cunami i niko je na planeti ne dočekuje spokojno, niti ko u ovom trenutku ima odgovore na tu krizu, ni vlade Amerike, Kine, Njemačke, pa ni mi u Crnoj Gori, ali ćemo raditi sve da to prođemo sa što manje štete i loših posljedica”.

Maj 2009 – O opoziciji, medijima i NVO sektoru

“Kritike na račun Mila Đukanovića dolaze iz više izvora, i iz različitih razloga, ali se na kraju sve sliva u jedno prljavo korito, što najbolje odslikava lik i djelo, što tajnih, što javnih protivnika, nezadovoljnika i kompleksaša, za šta apsolutno ne hajem”.

“Tu su i protivnici crnogorske nezavisnosti, zajedno sa poklonicima te ideje, kojima je važnija njihova lična uloga i njihova nekada uzaludna borba za Crnu Goru, no sama Crna Gora. Tu su i samozvane mesije, uzaludni borci za vlast po svaku cijenu, pripadnici raznih interesnih grupa koji djelovanje protiv sopstvene države zaogrću plaštom borbe za ljudske i medijske slobode i ko sve ne”.

Novembar 2010 – O razlozima zbog kojih odlazi iz Vlade

“Danas smatram da je prirodna i lako razumljiva moja želja da, nakon napornih 20 godina bavljenja politikom, sebi pokušam da obezbijedim nešto više životnog komfora, mira i slobodnog vremena”.

Novembar 2012 – Najava povratka na čelo Vlade

„Ako pobijedite na izborima, onda postajete dio očekivanja javnosti koja očekuje odgovoran odgovor na to povjerenje”.

.

LUKRATIVNI MAFIJINI POŽMIREPI

 Bez obzira koliko ste nepismeni, neobrazovani, ne čitate i ne pratite ništa, oslanjate se na tajanstvene i redovno lažne priče vaših „prijatelja“ i „rođaka“ koji su, opet redovno, saradnici i špijuni udbe, koliko god da ste to ili ste sasvim nešto obrnuto, a to znači pismeni ste, i načitani i čitate i obrazovani ste, pri čemu odmah želim reći da nije najvažnije da li čitate, nego je najvažnoje što čitate, jer ako čitate crnogorsku „štampu“ i gledate crnogoske „televizije“ ne smetnite nikad s uma da ste, u tom slučaju, debelo lagani i manipulisani, i nikad ne zaboravite da svaku poru, pa i izdavačku i medijsku, ali i vaše živote i živote vaših najmilijih, u Crnoj Gori kontroliše i drži Đukanovićeva mafija, i baš vam u ovom trenutku želim reći da je ogromna istina ,koju su još spoznali i definisali stari Rimljani, kako je istorija učiteljica života!

Zna se ova suva istina još od tih pradavnih vremena i zato je ona bila predmet punog čerečenja i izvrgavanja ruglu u vjekovima koji su slijedili poslije pada rimskog carstva, jer su carevi i kraljevi, ništa drugo nego kao diktatori, vršili napade i razaranja svake istine koja bi se pojavila i ukazivala na suštinu njihove diktature, skoro uvijek zamagljenu lažnim alibijem, navodnom vjerom i Hristom, sakrivanim od čistoga i bistroga ljudskog pogleda, diktaturu koja je podrzaumijevala hektolitre i hektolitre nevine ljudske krvi samo zbog jedne stvari: taloženja i nagomilavanja napljačkanih bogatstava u dvorskim trezorima kraljeva i careva. Oni su bili posebno nervozni na sve koji bi govorili ili pisali istinite istorije, oni su ih sluđivali, dovodili do bijesa. Čitavi taj trend nastavio se, doradio, sotonski usavršio i u komunističkim, i fašističkim, i nacističkim diktaturama, nema kod njih nikakve razlike u đavolskom pristupu istini niti načinu njenog blamiranja, raskrinkavanja i uništavanja, nema razlike ni u liptanju ljudske krvi iz zadobijenih mučeničkih rana, smrti i preklanih vratova. U tom smislu čitavi bi Balkan trebalo proglasiti Carstvom Laži, a glavne ulice u glavnim centrima balkanskim nazvati : ulicama krvoliptanja. Naravno, odmah treba reći da je današnja, mafijaška Crna Gora, jedan od takvih crnih i krvavih “pijemonta” balkanskih!

Kada se sve sabere i oduzme, pomnoži i podijeli, može se reći da Crna Gora, sve do pojave pokojnog dr Dragoja Živkovića i prije njega pokojnog Sava Brkovića i nije imala pravih istoričara, onih koji su zadirali u samu suštinu jezgra crnogorske istorije. Zašto? Zato što je diktatura Aleksandra Karađorđevića uništavala takve pokušaje u zametku, naređenjem smo morali postati Srbi, kao fol i podilaženje “najbolji”, a istim metodom nastavila je da se služi i komunistička diktatura, posebno u Crnoj Gori , a pri tome nikad ne zaboravite da je Komunistička partija Crne Gore na jugoslovenskom prostoru bila zasigurno jedna od najuvlakačkijih u onaj predio Brozovih leđa.

Jedan od osnovnih problema Crnogoroaca, ali i drugih koji u Crnoj Gori žive, jeste da su ogromne lične i moralne kukavice, tako je bilo, a danas je vidljivo do očiglednosti, tu nema priče! Možete li zamisliti da je pokojni Živković prvi napisao trotomnu knjigu kojoj je naslov Istorija crnogorskog naroda! Prije Živkovićeve veličanstvene istorije, knjige koje su obrađivale slične teme redovno su se zvale Istorija Crne Gore, ne nikako naroda, jer se crnogorski narod nije smio ni pomenuti, odmah bi centralni crnogorski komitet, ili njegove komisije, krenuli svom silinom na autora! Pokojni Brković će napisati O postansku i razvoju crnogorske nacije još daleke 1974-te, a komitet crnogorski se odmah zaljuljao, a tek što je uradio povodom Brkovićeve Etnogenezofobija – prilog kritici velikosrpstva nije potrebno u ovom trenutku ni raspravljati, bijaše to ogromna sprdnja i sramota za Crnu Goru i njene „komuniste“, naravno!

Što je slomilo kičmu crnogorsku, što je Crnogorcima vezalo lance ropstva na ruke? Jedna od bitnih činjenica je da nijesu znali ni poznavali svoju istoriju koja je, planski zbrisana, bila nesretno zamijenjena porodičnim prepravljenim, falsifikovanim i dorađenim „istorijama“. Do pojave LSCG koliko je Crnogoraca znalo da imaju hiljadugodišnju državnu istoriju, koliko ih je znalo za Sv. Vladimira i ženu njegovu Kosaru, koliko je njih znalo za bitku na Tuđemilimaku, bitku koja je kamen temeljac crnogorske državnosti? Koliko ih je znalo za dinastiju Voislavljevića, za činjenicu da su hrišćanstvo primili posredstvom Benediktinaca, koliko za jedinog crnogorskog cara Bodina, koliko ih je znalo za Balšiće, koliko ih je, osim kroz maglu pominjanja Ivanovoga imena, znalo za Crnojeviće, koliko ih je znalo kako izgledaju zastave njihovih prađedova, a kako crnogorska kruna, kako državna crnogorska zastava, da li je iko ikad od njih čuo himnu Ubavoj nam Crnoj Gori , da li je iko znao o izdaji Crne Gore od strane Srbije tokom Prvog svetskog rata, o stravičnoj izdaji srpskog pukovnika Petra Pešića, o junačkoj mojkovačkoj bici kao vojnički nepotrebnoj jer se srpska vojska prije nje već bila na vrijeme povukla o, … oh, ovome ne bi bilo kraja.

U rukama mi je kratka Istorija Crne Gore objavljena 2006-te čiji su autori dvojica režimskih istoričara: Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder. Ova knjiga je objavljena uz pomoć ministarstva prosvjete i nauke i ministarstva kulture Crne Gore, ali i Blaža Sredanovića, sramotnog režimskog mafijaškog sluge iz San Franciska. Sami ovi podaci govore i o samoj prirodi „istorije“ čija je jedina namjera da se ispričaju događaji na taj način koji pere mafijaša Đukanovića, ali da se u njihovu suštinu nikako ne uđe, da se sve “prikaže” glatko, fino, izglancano, i da ratnom huškaču i savezniku Slobodana Miloševića, zločincu, pljačkašu i mafijašu Đukanoviću pripane, nazdravlje Svetom Petru cetinjskom, „svetopetrovsko“ mjesto u najnovijoj crnogorskoj istoriji, pi!

Andrijašević je napisao prvi dio knjige počev od najstarijih vremena pa do Balkanskih ratova, a Rastoder od toga doba pa do 2003-će. Andrijaševićem se nećemo baviti ovom prilikom, želim reći da sam poštovao njegovo pojavljivanje i način njegovog pisanja i tretiranja crnogorske istorije, ali od vremena njegovog utapanja u režimski univerzitetski kal Andrijašević me ne interesuje više nego li jedan Srđa Darmanović ili Ljubiša Stanković, iste su to tikve koje jesu njihove lične, u osnovi lukrativne odluke, uvele da plivaju režimskom, univerzitetskom i mafijaški zagađenom bujicom.

A evo kako laže, inače veliki lažov Šerbo Rastoder. Na primjer, na strani 495-toj pomenute knjige Rastoder „piše“: „Crna Gora je od 1990. Do 1997, odnosno 1998, društvo pseudodemokratije. Preokret u Crnoj Gori je izvršen na izborima u maju 1998, kada su održani slobodni i pošteni izbori za crnogorski parlament. Organizovanjem takvih izbora, Crna Gora je prešla kritični prag i – u skladu sa Diomondovom tipologijom – uključila se u izborne demokratije.“

Ovakvu besramnu laž teško da bi izgovorio , a kamoli napisao, i jedan opd najvećih lažova među diplomatama, bivši američki ambasador u Beogradu, Vilijam Montgomeri! Ni 1997-me, ni 1998-me Crna Gora nije doživjela NIKAKAV preokret, ona je do tih godina bila i ostala očigledno mafijaško društvo čiji su šefovi ubijali i samu ideju o demokratiji, društvo vođeno trojkom Bulatović-Đukanović- Marović, mafijom izašlom ispod šinjela bivše komunisitičke udbe i Miloševićeve krvave diktature. Od tih godina mafija je postala Crnogorcima još očiglednija i pod očiglednim jednim jedinim vidljivim vođstvom don Mila Đukanovića, čiji se stvarni šef nalazi daleko van granica Crne Gore, u nekom od cijinih (CIA) podruma i lobija, i ne samo njih. Upravo te relacije mogu objasniti samo na prvi pogled neobjašnjivo: politički dvadesetogodišnji opstanak Mila Đukanovića koji na oči Crnogoraca stara na vlasti, ali straju i razne Dinoše, Krivokapići, Rifati Rastoderi, Veljovići te Vujanovići, Marovići i mnogi dugi, kao Lala Nikčević na primjer! I prije i poslije 1998-me Crna Gora je bila i ostala samo jedno: čvrsta mafijaška zajednica kojoj se puši sve na što mafija pokaže prstom, a crnogorski „intelektualci“ sa posebnom radošću i nadom čekaju u redovima da nešto mafiji zalogaje! To je istina, a Šerbo Rastoder je odavno u probavnom traktu mafijinog režima.

O poštenim izborima Rastoder laže, a istina je jedna i jedina: da su u Crnoj Gori SVI izbori do dana današnjega bili projektovani i brutalno pokradeni od mafijaške DPS već godinama poznate kao DPSDP!. Samo je LSCG, na primjer, te 1998-me godine podnio Ustanovnom sudu Republike Crne Gore TRIDESET PET HILJADA, ponavljam – HILJADA tužbi sa, na zakonu osnovanim zahtjevom, da se TRIDESET PET HILJADA, opet ponavljam HILJADA glasača makne sa crnogorskog biračkog spisa, jer u njemu nemaju zakonsko PRAVO da budu!!! Ratko Vukotić, tadašnji predsjednik Ustavnog suda , JEDNIM je, ponavljam JEDNIM je protivzakonitim rješenjem je odbio svih trideset i pet hiljada naših zahtjeva. Sjećate li se: da li se IKO u Crnoj Gori, počev od takozvane „opozicije“, uhvatio za ovaj stravičan podatak, da li je to uradio, na primjer, Crnogorski helsinški komitet osnovan na predlog i akciju LSCG kojeg je preuzeo da vodi najbrži i jedan od najsramnijih izdajnika LSCG Slobodan Franović iz Budve? Nije NIKO, jer su svi NIKO I NIŠTA, a ovo prevedite u: lukrativni mafijini požmirepi, eto to je to!

Nakon majskih izbora 1998-me napisao sam otvoreno pismo Vukotiću, objavile su ga „Vijesti“ koje su nas u toku kampanje, a i prije nje, urnisale otvoreno lažući, kao što je radio i sramotni „Monitor“, o javnim servisima da i ne govorim, ali se sad rutinirano i uobičajeno hvatao priključak na „školu novinarsku“ Miodraga Perovića Profitera redovno prezentiranu u „Monitoru“ i svakom mediju kojeg je navodno Profiter „osnivao“ , a iza svakog je stajala mafija. Dakle, između izbora budi umjereno oštar „novinar“ prema mafiji, a kad dođu izbori, za mafijom u juriš protiv njenih protivnika. Vukotić je izbjegao odgovor, kao beskonačno lukav vidio je da je gotov, ako odgovori, ali je zato odgovorio Šerbo Rastoder i to na čitavoj stranici „Vijesti“ i lagao SVE od A-Z! Inače, bilo je to PRVO javno javljanje Šerba Rastodera koji je mučki ćutao punih osam godina dok su Muslimane raznosili, ubijali, dizali u zrak, klali, deportovali Karadžiću pod nos. Ne samo Šerbo, nego ogroman broj Bošnjaka u Crnoj Gori danas su sramni robovi i sluge onoga ko im je do juče, zajedno sa Miloševićem, sve to radio! A želim i hoću otvoreno reći: da nije bilo LSCG, zajedno bi sa crnogorskim Albancima i Hrvatima i Bošnjaci crnogorski bili pod zemljom!!!

Mi smo im glave spasili, a znamo kako su nam svi vratili!

Rastoder nastavlja da laže, pa na strani 496 „piše“: „Otklon od politike Slobodana Miloševića Crnu Goru je približio demokratskom svijetu i ojačao unutrašnje demokratske snage“. Vidi se da kod Rastodera nema granica za besramnost. Raskol u DPS-u 1997-me došao je po naređenju i narudžbi Zapada, Đukanović ga je prihvatio tačno u trenutku kad je Milošević već bio oduvan, samo se čekao trenutak njegovog realnog kraja, on je bio gotov zbog toga što je odbio da bude otvorena sluga Zapada i ako je bio njihov igrač, u to nema sumnje! Krvavo čerečenje Jugoslavije nije bio njegov izum, on je bio njegov užasni izvršilac. Za prihvatanje nove, potpuno suprotne političke linije od one savezničke Miloševiću, Đukanoviću je garantovano, moralo je biti garantovano, daljnje obavljanje mafijaških aktivnosti i pružena mu je garancija za njegovu slobodu, ali i čitave ciklione njegovog krvavog novca. Crna Gora se nije približila, osim u spoljnoj politici, demokratskom svijetu, nego je postala njegov odvratni piončić u širokoj balkanskoj krvavoj igri…

Na istoj strani Rastoder „objašnjava“ kako je Crna Gora: „… iz razloga unutrašnje, regionalne i međunarodne stabilnosti i bezbjednosti, ostala u labavoj zajednici sa Srbijom“, što je ponovo laž. Nikome kao Milu Đukanoviću nije odgovaralo da Milošević, već truo, široko izdan i nemoćan, ostane što duže na vlasti, jer mu je takva pozicija pružala mogućnost da se stalno uzdiže i hvališe stanjem u Crnoj Gori koje je „bolje“ od stanja u Miloševićevoj Srbiji. Uvjeren sam da niko kao Đukanović i oni iz njegovog mafijaškog DPSDP nije tako tugovao kad je Milošević oduvan petog okotobra 2000-te. Zbog svega toga i još mnogo drugoga Đukanoviću se ostajalo u zajedničkoj državi, ali je od 1997-me, ostajući bez biračkog tijela, uspio da podmićivanjem, kupovinom, lažnim obećanjima, strahom, policijom, medijima i drugim sredstvima, krađom, „okupi“ oko sebe ono tijelo koje je nekad pripadalo LSCG i koje je godinama krao. Svi se sjećamo podizanja liberalnih dva prsta u zgradi vlade nakon krađe svakih izbora u Crnoj Gori od 1998-me. Ovo je istina, a ne ono što Rastoder škraba kao mafijaška stara lažuća kokoška, za svoj „naučnički“ ram zloupotrebljavajući ime Živka Andrijaševića. Ali je činjenica da je sve ove i još mnogo drugih Rastoderovih brutalnih i očiglednih laganja Andrijašević prećutao kao keramički režimski golub!

Takođe, Rastoder laže i oko izbora 2001-ve, kada je Đukanović projektovao takav „izborni“ rezultat da LSCG može ući u vladu. Naravno, odmah smo shvatili da se radi i Đukanovićevoj, ko zna kojoj po redu, prevari. Da, on je htio ulazak LSCG u vladu, jer je naumio da nas „iznutra“ uništi s obzirom da je svaki drugi atak na LSCG davao za njega, Đukanovića, nezadovoljavajući rezultat. Znali smo da ako uđemo u vladu nastaje otvorena kupovina liberala, a takođe da od referenduma nema ništa, Đukanović ga nije htio, a podlo i stalno ga je promovisao, ali i odlagao u nedogled. Njegovi, uglavnom besmisleni i pokvareni napadi na Koštunicu, samo su bili značajan dio lažovske njegove strategije. Mi smo se 2001-ve odlučili da Đukanovića , ma i za svakog lakovjernog, ako ih je bilo, a nije, skinemo do gola, da dokažemo da on laže oko referenduma i da mu stanje bez referenduma odgovara i da će učiniti sve da rezltat referenduma bude „pobjednički“, ali ne dovoljno, da bude „siva zona“. Zato smo mu odmjerili od šake do lakta što se ulaza u vladu tiče odbijajući da budemo glineni golubovi za njegovo gađanje i naše rasprskavanje. Naprotiv, dali smo podršku manjinskoj vladi Filipa Vujanovića na osnovu sporazuma između DPS-LSCG koji je imao samo jednu jedinu rečenicu: da LSCG daje podršku Vujanovićevoj manjinskoj vladi samo i tačno na godinu dana u kojoj je DPS DUŽAN sprovesti referendum o državnom statusu Crne Gore! Naravno, ništa Rastoder o ovome ne piše nego istinu krije kao zmija noge. Umjesto referenduma Đukanović je, ne pitajući NIKOGA , potpisao „Beogradski sporazum“ što smo mi na našem kongresu ocijenili izdajničkim Đukanovićevim činom, odbili parlamentarnu podršku vladi i prvi u novijoj crnogorskoj istoriji, svojim izlaskom OBALILI crnogorsku mafijašku vladu!

Kako su reagovali „indipendetisti“ na ovu Đukanovićevu izdaju, a pogotovo prodani liberali i izdajnici LSCG tipa Radoša Rotkovića, Krsta Pavićevića, Stanke Vučinić, Vesne Vrbice- Vičević…itd? Ćutali su kao ribe, i ne samo oni, sva je Crna Gora ćutala kao zadnja kukavica!

Tako je to bilo, Crnogorci!

Autor: Slavko Perovıć

„UDRI VRAGA NE OSTAV MU TRAGA“

1654654654

Tako je govorio Prof. dr  Novak Kilibarda, na početku jednog odvratnog rata i sanjao je san o   „Dubrovačkim ljetnim igrama u  Nikšiću”, „ratovima za mir“ , ”Crnogorskom Dubrovniku”…

– To što Hrvati rade na Debelom brijegu je  smiješno. Pravo da vam kažem, malo nas drži da Narodna stranka pošalje   odred svojih momaka da ih protjera do Konavala ili Dubrovnika. Uostalom,  Dubrovnik nikada nije bio hrvatski. Intimno, više bih volio da u  Dalmaciji za komšije imamo kulturne Italijane nego Hrvate. Ukoliko ne   bude dio Crne Gore, Dubrovnik će biti balkanski Hongkong. U svakom slučaju, garantujem vam, hrvatski neće biti –

„Crnogorska vlast dužna je da narodu podnese izvještaj o stepenu dostignute zaštite. Dok  se god ne proglasi opšta mobilizacija u Crnoj Gori možemo se nadati da   nam se dogodi ono što se dogodilo u Šidu i Apatinu.“…

„Udri vraga ne ostav mu traga, ili  gubi obadva svijeta“… „Armija treba da upotrijebi svu ubojnu moć da  bi se deblokirale kasarne i dabi se spasio u Hrvatskoj srpski narod od istrebljenja.

Ako tako armija hoće da   postupi, treba sve rezerve rodoljubive snage da se rasporede po  frontovima gdje to odred ikomanda “ Armije“.

Neće li da upotrijebi svoju moć  koja je zakonita, treba dobrovoljci ida se pregrupišu u nacionalnu  vojsku i da djeluju shodno interesima naroda kome vojska pripada.

Ja nemam povjerenje ni u jednog Hrvata i Slovenca koji je u Armiji “jugoslovenskoj“.

Proklamacijom od 24. Septembra 1991. Kilibardina Narodna stranka je pozvala na oružje za odbranu

srpstva, i žestoko osudila svaki vid antiratne aktivnosti:

„Poziv na demilitarizaciju   CrneGore upravo je poziv na izdaju koju očekuju hadezeovski   istomišljenici u Crnoj Gori, naKosovu i Metohiji”. Nakon dužeg   granatiranja, pješadija je ušla na hrvatsku teritoriju.

„Šta reći o crnogorskim borcima na frontu? Tamo je velika hrabrost ali i velika pogibija.

To su podvizi za legendu… Ja sam, kao predsjednik Narodne stranke, ponosan što članovi

naše partije i disciplinom i junaštvom imaju visoko mjesto na frontu. Ali sam poražen

vijestima da se tamo mnogo gine.

Poručio bih članovima Narodne   stranke na frontu da neuzimaju platu, nego neka se taj novac uručuje   njihovim porodicama, odnosno, neka tajnovac bude nadoknada za platu koju   dobijaju na radnom mjestu.

Nijedan član Narodnestranke neće   dozvoliti da ga neko smatra plaćenim vojnikom. Naši su članovi veliki   brocii besplatni rodoljubi. Takvi će ostati i ubuduće“!

“Iduće godine u ovo doba, ako Bog da,Dubrovnik će biti glavni grad Crne Gore, a Ljetnje igre biće u Nikšiću”.

Dubrovnik je još uvije hrvatski   grad,tradiconalne” Dubrovačke ljetne igre” održavaju se i traju već više   od 50 godina u Dubrovniku,dok igre Prof. dr  Novak Kilibarda  preko   dvije decenije, sa nesto izmijenjenim programom,”zabavljaju” crnogorsku   publiku…

“GROZILA SE NJIHOVOG BOGATSTVA I PRIMITIVIZMA”

U najširoj javnosti, a posebno u  državnom vrhu, komentarisalo se lako sticanje novca za privilegovane.  Kako je glavni za distribuciju privilegija bio Milo Đukanović, on je bio  na meti svih kritika i zavisti. U tome je posebno prednjačio Svetozar  Marović (sa suprugom Đinom). Tada smo se često porodično družili, pa sam  se naslušao svakakvih komentara na račun Mila, a i ljudi koje on  protežira. U skladu sa svojim karakterom, Sveto nikad nije otvoreno  rekao Milu šta mu zamjera. Umjesto toga (što sam tražio od njega),  nastavljale su se otrovne bujice zbog kojih sam, najprije prorijedio, a  zatim sasvim prekinuo naša porodična druženja.

Ni Milica Pejanović-Đurišić nije  izostajala. Ona je bila mnogo bolje obavještena, jer je njen otac,  svojevremeno bio visoki funkcioner SDB, usljed čega je zadržao dosta  “pozicija” u Službi i imao informacije koje su bile van oficijelnih  izvještaja. Malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se  oko njega okupljali. Grozila se njihovog bogatstva i primitivizma,  posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali  kraj sa krajem. Međutim, ni ona nije htjela da uđe u otvoreni sukob. To  je, malodušna Milica – velikodušno, prepuštala meni.

Milica nije podnosila ni Svetozara  Marovića (divna družina najbližih saradnika, reći će neko). Posebno od  trenutka otkad je Sveto, po svoj prilici, “obavio svoj telefonski  razgovor”. Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente Službe državne  bezbjednosti iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom  Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih  dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i  uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga  isplaćena, bila je četrdeset hiljada DM po šleperu. Papiri su mi uručeni  gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u  prljavi posao međusobnog razračunavanja.

Iz knjige Momira Bulatovića “PRAVILA ĆUTANJA”

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s