Braneći komšije izabrali časnu smrt

Zločinačke poruke krvnika Radovana Karadžića i generala smrti Ratka Mladića, ali i brojnih njihovih poznatih i manje poznatih pomagača i direktnih izvršilaca pokolja i genocida tokom agresije na našu zemlju, nisu dopirale do ušiju onih Srba koji ni u najtežim trenucima nisu htjeli prodati svoju čast i obraz. Oni su izabrali časnu smrt, štiteći svoje komšije, prijatelje, kumove, kolege drugih nacionalnosti, kojima su „psi rata“ bili namijenili klanje, najsurovija ubistva, mučenja, silovanja… Njihova žrtva ostat će u analima kao opomena kako ubicama ništa nije sveto, pa ni njihovi sunarodnici koji dugačije misle i usude se dići glas protiv zločina. A takvih primjera je mnogo. Karadžićeva poruka Slučaj Srđana Aleksića, glumca-amatera i talentiranog plivača, koji je tek bio zakoračio u život, zauvijek će budućim pokoljenjima svjedočiti o herojstvu ovog trebinjskog mladića, ali i o najnižim ljudskim porivima, zvjerstvima i zločinima onih koji nisu imali milosti ni prema Srbima koji su se usprotivili zlu. Srđan, ali i mnogi drugi Srbi koji su doživjeli istu sudbinu i glavom platili svoju ljudskost, danas bi bili živi da su htjeli čuti i poslušati poruku zlikovca Radovana Karadžića iz 1992. godine: „Treba ubiti svakog Srbina koji spomene riječ komšiluk“. Takvu poruku itekako su poslušali njihovi dželati, koji su ih kaznili zato što se nisu našli na istoj strani s njima na strani zla. Mladi Aleksić, heroj BiH iz Trebinja, na smrt je pretučen 21. januara 1993. godine samo zato što se drznuo da od „svojih“ zaštiti prijatelja čija je jedina krivica što se drugačije zove. Tog kobnog dana ulicom između prepune trebinjske pijace i policijske stanice trojica naoružanih bradatih spodoba vodila su svezanog mladića. Neko iz obližnjeg kafića uzviknuo je: „Uhvatili su Alena Glavovića!“ Srđan je ustao i krenuo prema mjestu gdje su uhvatili njegovog prijatelja Bošnjaka. Na stolu je ostavio neispijeni sok. Narod se pijanim bradonjama sklanjao s puta, bježao ustranu. Dvojica policajaca izašla su pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu poduzimali kako bi spasili nedužnog mladića. Zlikovci su Alena doveli blizu stanice, jedan je iz pojasa izvadio nož, drugi je puškom prijetio, treći je onome s nožem pomagao da nemoćnog mladić a obori. Četnik s nožem vrištao je: „Ovako ćemo sve balije klati!!!“ U tom trenutku Srđan je pritrčao, udario jednog, pa drugog i prije nego što se bacio na trećeg zlikovca s puškom uzviknuo je svom prijatelju: „Bježi, Alene!“. Alen se podigao i potrčao i nestao u uličici pored pijace. Bradate spodobe tada su se okrenule prema Srđanu i počele ga nemilosrdno udarati kundacima i vojničkim cokulama. Niko se od prisutnih nije pomjerio, a sve to gledali su policajci pred stanicom. Srđan je nepomičan ostao ležati na asfaltu. Umro je sedam dana kasnije, 27. januara, od teških povreda koje su mu četnici zadali. Spasio je život svog prijatelja Alena, trebinjskog jetima koji je odrastao bez oba roditelja. Srđanovo herojstvo dodatno je uvećao njegov otac Rade Aleksić. Opraštajući se od sina, onima koji su se usudili doći na sahranu kazao je: „Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost“. Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme četničkog ludila, advokat optuženih je tada rekao: „Tako mu i treba kada je branio balije“. Ubice Srđana Aleksića i danas žive u Trebinju i okolini i slobodno se kreću. Zločin bez kazne Na ovu, ali i priče koje slijede, podsjetio nas je Avdo Huseinović, koji se posvetio otkrivanju istine o zločinima nad Bošnjacima, i borac protiv zaborava. Huseinović je, podsjetimo, autor knjige „Dželati naroda mog“, te filmova „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ i „Krvavi ples po Šeheru“, u kojima govori o zvjerstvima počinjenim nad Bošnjacima. Prva žrtva iz redova „loših Srba“ u Rogatici je ujedno bila i prva žrtva rata u ovom gradiću. Riječ je o doktoru Zoranu Gavriću, rođenom 23. maja 1945. godine u Visokom. Zoran je završio stomatološki fakultet i sve do svoje smrti radio u rogatičkom Domu zdravlja. Sekula Stanić iz revolta zapalio svoju kuću, jer su gorjele bošnjačke Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalim kućama izgara do temelja. Bio je to veličanstven gest uglednog fočanskog Srbina, ljekara Sekule Stanića. Doktor Sekula je bio pedijatar i direktor fočanske bolnice. O ovom hrabrom čovjeku često i danas svjedoče njegove kolege, doktori Reuf Tafro, Asim Pilav, Fadil Kučuk. Dr. Sekula Stanić premlać en je i ubijen u julu 1993. u Foči, zato što je spašavao život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga fočanski katili koji su pobili hiljade fočanskih Bošnjaka godinu prije nego što su kobna zrna ispalili i na doktora – kaže Huseinović.   Bio je omiljen među Rogatičanima. Upravo njegova ljudskost i poštenje koštali su ga života. U potrazi za svojim prijateljem Ćamilom Poljom, medicinskim tehničarem koji je nekoliko dana ranije nestao u četničkom jezgru Borike, početkom maja 1992. godine, gubi se i Zoranov trag. Nakon desetak dana, njihova tijela su pronađena u mrtvačnici na Sokocu. Prvo je ubijen Zoran, pa Ćamil. Zoran je sahranjen u Rogatici, dok se o Ćamilovim posmrtnim ostacima do danas ništa nezna. Prema svim pretpostavkama, iza njihovog ubistva stoji pukovnik Rajko Kušić, komandant Rogatič ke brigade Vojske RS, četnički zločinac pod čijom će komandom tokom ljeta 1992. godine biti ubijene na stotine Bošnjaka Rogatice i okoline. Ovaj zločinac se dovodi i u vezu s ubistvom ratnog komandanta Žepe, rahmetli pukovnika Avde Palića. Iza pokojnog doktora Zorana ostala je supruga Vlasta, sin Aco i kćerka Gordana – kaže Huseinović. Krvnik iz Višegrada Milan Lukić 20. jula 2009. godine osuđen je na doživotnu kaznu zatvora pred Haškim tribunalom zbog spaljivanja 119 civila u Višegradu, od kojih su većina bili žene, djeca i starci, zatim za ubistvo 12 muškaraca i jedne žene, te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica. Huseinović podsjeća da Lukić, nažalost, nije osuđen za otmicu i ubistva Bošnjaka iz sela Sjeverin kod Rudog i 19 putnika iz stanice Štrpci, nedaleko od Priboja u Srbiji. On nije osuđen ni za ubistvo Stanka Pecikoze, prijeratnog predsjednika SDS-a Višegrad. Lukić je sa svojom bandom ubio Pecikozu zato što je štitio svoje komšije Bošnjake u selu Velji Lug. Salem Ahmetspahić svjedoči da je do 25. jula 1992. godine živio s roditeljima i suprugom u selu Velji Lug kod Višegrada. Iako su okolna sela bila prazna jer je bošnjačko stanovništvo napustilo svoje kuće iz straha, po Salemovom svjedočenju mještani sela Velji Lug su ostali jer su uživali zaštitu komšije Stanka Pecikoze. Odmah nakon njegovog ubistva, 25. jula 1992. godine selo su napali Lukićevi četnici, među kojima se nalazio i osuđeni ratni zločinac Boban Šimšić. U aprilu 1993. godine, pod sumnjom da je ubio Stanka Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore, Milan Lukić je uhapšen i nakon nekoliko mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja – priča Huseinović. Strašne torture Milutin Vuksić bio je moler u Bratuncu, rodom iz sela Slapašnica. Znali su ga kao tihog i povučenog. Bratunački logoraš Adil Suljić se sjeća kada su u najveć e bratunačko mučilište Bošnjaka, fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“, uveli izmučenog Milutina. Unakazili tijelo „srpskog izdajnika“ Zločinac Ratko Mladić veći dio jula 1993. godine proveo je na sarajevskom ratištu, a direktno je komandovao ofanzivom na Golo brdo na Žuči. Iz rova na Glavici, malom brežuljku na kapiji Vogošće, odmah na početku Mladićeve ofanzive koja se smatra najžešćom na opkoljeno Sarajevo, nestali su borci 1. Slavne motorizovane brigade Armije RBiH Mihajlo Golubović, Muhidin Kabil i Ramiz Pindžo. Pindžo i Kabil su ubijeni tokom srpske akcije, a Golubović je zarobljen, da bi nakon desetak dana i on bio ubijen u Vogošći. Njegovo tijelo je bilo toliko unakaženo da se u potpunosti može zaključiti da je od svojih sunarodnika, kao „srpski izdajnik“, umro mučen najtežim i najužasnijim mogućim metodama – Huseinovićeve su riječi.   „Ovako prolazi Srbin koji pomaže muslimanima“ rekli su zločinci i pred svima izrešetali Milutina. Milutinova smrtna presuda je bila što je desetak svojih komšija uspio preko Ljubovijskog mosta s porodicama spasiti prebacivanjem u Srbiju, tokom druge polovine aprila 1992. godine u danima kad su četnici na bratunačkim ulicama ubijali sve što je nesrpsko. Milutin je nekoliko komšija spasio tako što je ih je od arkanovaca, “Belih orlova” Mungosovih „Crvenih beretki“ i Deronjićevih krvnika uspio sakriti na neka sigurna mjesta, te ih poslije prebaciti prema srebreničkoj općini – navodi Huseinović. Ovo su samo neki od poznatih primjera ljudskosti i junaštva. „Loše Srbe“ koji su imali sreću da prežive zlo njihovi sunarodnici zločinačkog uma i danas smatraju otpadnicima vlastitog naroda. To su oni njihovi sunarodnici koji umjesto svojih istinskih heroja Srđana Aleksića, doktora Zorana Gavrića, Stanka Pecikozu, Milutina Vuksić a i njima slične čak i danas slave istinske ratne zločince.

***

http://www.infobih.com/article.php?locale=bs&clanak_id=4140

KAKO SU KARADŽIĆEVI I MLADIĆEVI ZLOČINCI UBIJALI „LOŠE SRBE“?

Autor: Avdo Huseinovic
(Preuzeto sa portala Republikabih)
Objavljeno: 10. November 2010. 18:11:01
Rat je odavno završen, ali price o nesebicnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoc svojim komšijama, pacenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu.
KAKO SU KARADŽICEVI I MLADICEVI ZLOCINCI UBIJALI „LOŠE SRBE“?Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijece. A kako neko nedavno rece, ova Bosna, ma kakva da trenutno bila, duguje im ako ništa bar jedan obicni- zajednicki spomenik.
Tokom genocida u BiH u periodu 1992-1995. godine, srpski zlocinci ubijali su bez milosti Bošnjake, ne birajuci da li se radilo o bezimenoj bebi, vojnosposobnom muškarcu ili starcu od 90. godina. Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno. Da zlocinci u svojoj, tonama nagomilanoj mržnji prema Bošnjacima, nisu imali milosti ni prema ljudima iz vlastitog naroda, najbolje pokazuju primjeri ubijanja onih Srba koji su tokom agresije pomagali svojim prijateljima, radnim kolegama, drugovima iz djetinjstva iz reda bošnjackog naroda.
I sam zlikovac Karadžic u jednoj od svojih monstruoznih izjava tokom 1992. godine rece: “Treba ubiti svakog Srbina koji spomene rijec komšiluk“.Kažu da bez malih ljudi nema velikih dogadaja, pa tako cemo i ovaj tekst posvetiti malim-velikim ljudima iz reda srpskog naroda, koji su svoje živote žrtvovali kako bi spasili ili na bilo koji drugi nacin pomogli svojim prijateljima Bošnjacima. Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti ce ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom.
Regionalno poznat je slucaj Srdana Aleksica, heroja iz Trebinja, kojeg su cetnici smrtno pretukli 21.januara 1993. godine. Mladi Srdan Aleksic je platio glavom samo zato što se drznuo da od “svojih” zaštiti druga cija je jedina krivica što pripada “drugima“. Ulicom izmedu trebinjske pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih cetnika sa oružjem u rukama vodila svezana mladica.
– Uhvatili Alena Glavovica… – culo se od onih što su uz prozor obližnjeg kafica sjedili. Srdan je, slušajuci naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio cašu soka neispijenu. Hodao je ulicom pružena koraka, cudeci se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da ce Alena policiji u stanici predati, cekao je da se nešto desi, ali se odstojanje izmedu njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu cinili da mladica spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treci je onome sa nožem pomagao da nemocnog mladica obori.
– Ovako cemo sve balije klati- culo se kako onaj sa nožem vrišti.
Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srdan svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo: „Bježi Alene“.  Alen se podigao i trcao prema maloj ulici pored pijace, dok u njoj nije i nestao.
– Udri ga majku mu vlašku – culo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojnickim cokulama poceli udarati ovog trebinjskog glumca amatera i talentovanog plivaca. Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srdo ostao nepomican na asfaltu. Umro je sedam dana kasnije, 27.januara od preteških rana koje mu cetnici zadali, spasivši život svog jarana, Alena, trebinjskog jetima koji je odrastao bez oba roditelja. Ono Trebinjaca što je smjelo, na sahranu je došlo. Srdanov otac Rade Aleksic, opraštajuci se od sina, okupljenima kazao: “Moj Srdo je umro vršeci svoju ljudsku dužnost”. Ubice Srdana Aleksica su izvedene pred sud i osudene na male kazne. Oslikavajuci vrijeme cetnickog ludila, advokat optuženih je tada rekao: “Tako mu i treba kada je branio balije”. Ubice Srdana Aleksica i danas žive u Trebinju i okolini i naravno, slobodno se krecu.
Rajko Kušic sumnjici se za ubistvo dr. Zorana Gavrica
Prva žrtva iz redova “loših Srba” u Rogatici je ujedno bila i prva žrtva rata u ovoj maloj istocnobosanskoj kasabi. Radilo se o doktoru Zoranu Gavricu. Zoran (Obrena) Gavric, roden je 23.maja 1945. godine u Visokom, završio stomatološki fakultet i dugo godina radio u rogatickom Domu zdravlja. U stvari, sve do svoje smrti. Bio je omiljen medu rogatickim narodom i rado viden u svakom društvu. Upravo ljudskost i poštenje koje je bilo njegova odlika ce ga koštati života. U potrazi za svojim prijateljem Camilom Poljom, medicinskim tehnicarom koji je na nekoliko dana ranije nestao u cetnickom jezgru Borike, pocetkom maja 1992. godine gubi se i Zoranu trag. Nakon desetak dana, njihova tijela su pronadena u mrtvacnici na Sokolcu. Prvo je ubijen Zoran, pa Camil. Zoran je sahranjen u Rogatici, dok se za sudbinu Camilovog tijela ni do danas ništa ne zna. Po svim pretpostavkama, iza njihovog ubistva stoji pukovnik Rajko Kušic, komandant Rogaticke brigade Vojske Republike Srpske, cetnicki zlocinac pod cijom ce komandom tokom ljeta 1992. godine biti ubijene na stotine Bošnjaka Rogatice i okoline. Ovaj zlocinac se dovodi i u vezu sa ubistvom, ratnog komandanta Žepe, rahmetli pukovnika Avde Palica.  Iza pokojnog doktora Zorana je ostala supruga Vlasta, sin Aco i kcerka Gordana.
Milan Lukic – srpski ober krvnik sa kokardom ubio je i Stanka Pecikozu
Ober krvnik Milan Lukic iz Višegrada, 20.jula 2009. godine osuden na doživotnu kaznu zatvora pred Medunarodnim sudom za ratne zlocine u Haagu, zbog toga što je kriv za spaljivanje 119 civila u Višegradu (od kojih su vecina bili žene, djeca i starci), te ubistvo 12 muškaraca i jedne žene, te za mucenja zatvorenika u logoru Uzamnica, pored toga što nije suden za otmice i ubistva Bošnjaka iz sela Sjeverin kod Rudog i 19 putnika iz stanice Štrpci nedaleko od Priboja u Srbiji, nije suden ni za ubistvo Stanka Pecikoze, prijeratnog predsjednika SDS-a Višegrad. Lukic je sa svojom bandom ubio Pecikozu zato što je ovaj štitio svoje komšije Bošnjake u selu Velji Lug. Salem Ahmetspahic svjedoci da je do do 25. jula 1992. godine, živio sa roditeljima i suprugom u selu Velji Lug, opština Višegrad. Iako su okolna sela bila prazna jer je bošnjacko stanovništvo napustilo svoje kuce iz straha, po Salemovom svjedocenju mještani sela Velji Lug su ostali u svom selu jer su uživali zaštitu komšije Stanka Pecikoze. Zaštita je trajala sve dok Stanko nije ubijen. Odmah nakon Stankovog ubistva, 25. jula 1992. godine, selo su napali Lukicevi cetnici, medu kojima se nalazio i osudeni ratni zlocinac Boban Šimšic. U aprilu 1993. godine pod sumnjom da je ubio Stanka Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore, Milan Lukic je uhapšen i nakon nekoliko mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja.
Milutin Vuksic bio je Srbin, moler u Bratuncu. Rodom je iz sela Slapašnica. Znali su kao tihog i povucenog. Milutin je govorio samo ako ga upitaš. Bratunacki logoraš Adil Suljic se sjeca kad su u najvece bratunacko mucilište Bošnjaka, fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžic“ uveli izmucenog Milutina. “Ovako prolazi Srbin koji pomaže Muslimanima” rekli su zlocinci i pred svima izrešetali Milutina. Milutinova smrtna presuda je bila što je desetak svojih komšija uspio preko Ljubovijskog mosta sa porodicama spasiti prebacivanjem u Srbiju, tokom druge polovine aprila 1992.godine, u danima kad su cetnici na bratunackim ulicama ubijali sve što stignu, kad su krenuli u opšti lov na sve što je nesrpsko. Takoder, Milutin je nekoliko komšija spasio tako što je ih je od Arkanovaca, „Belih orlova“, Mungosovih „Crvenih beretki“ i Deronjicevih krvnika uspio sakriti na neka sigurna mjesta, te ih poslije prebaciti prema srebrenickoj opcini.
Gledajuci u maju 1992. kako u Foci gore zapaljene kuce njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i ocaja sam zapalio svoju kucu, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to velicanstven gest uglednog focanskog Srbina, ljekara Sekule Stanica. Doktor Sekula je bio pedijatar i direktor focanske bolnice. O ovom hrabrom covjeku cesto i danas svjedoce njegove kolege dr. Reuf Tafro, dr. Asim Pilav, dr. Fadil Kucuk…
Dr. Sekula Stanic je premlacen i ubijen jula 1993. u Foci, zato što je spašavao život svojim kolegama, ljekarima bošnjacke nacionalnosti, što je smatrao svojim prirodnim cinom. Sekula nije ubijao. On je ubijen. Ubili su ga focanski katili koji su pobili hiljade focanskih Bošnjaka na godinu prije nego što su kobna zrna ispalili i na doktora.
Pokojni Vladimir Srebrov (1996)
Pjesnik Vladimir Srebrov je bio jedan od osnivaca SDS-a, medutim kad je „provalio“ Karadžicevu profašisticku orjentaciju, napušta ovu stranku. Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politicki angažovan podržavajucu gradansku opciju u BiH. Vec prvih ratnih dana Srebrov je Karadžica nazvao ratnim zlocincem, mnogo prije nekih bošnjackih politicara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane cetnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Zatvoren je u zloglasni zatvor Kula, gdje je svakodnevno 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoce o tome kako dok ga cetvorica cetnickih grmalja „razvaljuju od batina“, Srebrov se dere „Bosna, Bosna, Bosna“. 21.oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica medu kojima su i dvoje turskih novinara Munira Acin i Ali Kocak. Oni su oslobodeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Medunarodnog komiteta Crvenog krsta. Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala“. Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999.godine u 45-toj godini života.
Zlocinac Ratko Mladic je licno veci dio jula 1993. godine proveo na sarajevskom ratištu, a izravno je sa Nahorevskih brda i Motke komandovao ofanzivom na Golo brdo na Žuci. Ofanziva na Žuc je krenula u noci izmedu 02. i 03. jula 1993. godine. Iz rova na Glavici, malom brežuljku na kapiji Vogošce, odmah na pocetku Mladiceve ofanzive koja se smatra najžešcom tokom rata na grad Sarajevo, nestali su borci 1.slavne motorizovane brigade Armije BiH Mihajlo Golubovic, Muhidin Kabil i Ramiz Pindžo. Pindžo i Kabil su ubijeni tokom srpske akcije, a Golubovic je zarobljen, da bi nakon desetak dana i on bio ubijen u Vogošci. Tijelo Mihajla Golubovica je bilo toliko unakaženo da se u potpunosti da zakljuciti da je od strane svojih sunarodnjaka, kao „srpski izdajnik“, umro mucen najtežim i najužasnijim mogucim metodama. Ti „loši Srbi“ su danas otpadnici od vlastitog naroda, onog naroda kojem su nažalost najveci junaci i najsvjetliji primjeri morala i ljudskog dostojanstva oni koji se terete za najstravicnije zlocine pocinjene nakon nacistickih na evropskom tlu.
Rat je odavno završen, ali price o nesebicnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoc svojim komšijama, pacenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu. Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijece. A kako neko nedavno rece, ova Bosna, ma kakva da trenutno bila, duguje im ako ništa bar jedan obicni- zajednicki spomenik.
—–  KOMENTAR: Najveca sramota je sto se Alijina vlast pobrinula da ti ljudi budu zaboravljeni i da njihova zrtva bude uzaludna. Projektu podjele Bosne i Hercegovine je trebalo da svijetu prikaze da je zajednicki zivot u Republici BiH nemoguc te su najplemenitiji ljudi iz srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini potiskivani na marginu osudjeni na zaborav.
Napomenimo jos da ovdje nisu nabrojani ni priblizno svi Srbi koji su se zrtvovali za Bosnu i Hercegovinu, i da je Srba i Hrvata u Armiji Republike BiH bilo na hiljade dok Izetbegovic nije poceo pretvarati Armiju R BiH u “muslimansku miliciju” da bi Karadzicu i Bobanu dodao argumente da su sve vojske u BiH samo paravojske, tj. nelegalne vjerske milicije.

***

Piše: prof.dr. Smajil Durmišević 

SJEĆANJE NA HEROJA DR. ZORANA GAVRIĆA 

http://www.zepa-online.com/modules.php?name=News&file=article&sid=1043


U vrijeme obilježavanja godišnjice pogibije trebinjskog heroja Srđana Aleksića, koji je poginuo braneći čast i život svoga vršnjaka, komšije, Bošnjaka, muslimana od napada razularenih srpskih nacionalista, želim da skromnim stihovima podsjećam, rod i Zavičaj na heroja dr.Zorana Gavrića, stomatologa iz Doma zdravlja Rogatica, rodom od Kaknja, koji je izgubio život od istih srpskih nacionalista, samo zato što se brinuo i raspitivao o iznenadnom nestanku medicinara Ćamila Polje, koji je bio u njegovom timu došao na Boriku na svoje radno mjesto, da pomaže, prevashodno stanovništvu srpske nacionalnosti.

Neka je dr.Zoranu vječna slava i pokoj, a njegovoj porodici i rodbini osjećaj časti i ponosa što su rodili i odgojili čovjeka…I neka je vječni rahmet i stepen šehida napaćenoj Ćamilovoj duši. Amin.
Neka se dobro dobrim spominje!

Pjesma ZORAN je u nastavku priloga!

.

Zoran

Bijaše
Tamo
U žepskom kraju
Čovjek,
Srce mu bilo
Bosansko
Toplo,
A korijen
Srpskoga roda.
A ime,
Čisto
I svijetlo
Ko
Majska zora!

I pade čovjek
Častan
I hrabar,
Junak i doktor,
Od ruke
Zlica
Svojega roda

Samo je pitao
Brižno,
Pogane zlice –
Ma, ljudi,
Gdje mi je
Ćamil,
Bože,
Gdje
Ćamil ode!?

.

(Iz neobjavljene zbirke pjesama “Almasli grana”)

.

Srđan Aleksić
Dr. Sekula Stanić

3 responses »

  1. Za rat u BiH kriv je Alija Izetbegović. Svi su 1992. potpisali Kutiljerov plan, ali Izetbegović je po povratku u Sarajevo odbio sporazum. Mesec dana kasnije rat je buktao širom zemlje.U „Islamskoj deklaraciji” njen autor Alija Izetbegović je napisao — citiram: „nema mira i suživota između islamske religije i neislamskih institucija”.…https://zlj13051967.wordpress.com/2015/01/25/da-nije-bilo-zlocina-nad-srbima-oko-srebrenice-danas-ne-bi-bilo-groblja-u-potocarima/

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s