Deset primitivnih običaja koji su opstali čak do danas

http://www.avaz.ba/globus/svijet/deset-primitivnih-obicaja-koji-su-opstali-cak-do-danas

Deset primitivnih običaja koji su opstali čak do danas

Kada pomislimo na varvarske običaje obično ih vezujemo za neka davno prošla, drevna vremena. Međutim, ako ste pomislili da smo toliko evoluirali i paganske običaje ostavili u dalekoj prošlosti, možda se iznenadite činjenicom da neka plemena i dalje jedu ljudsko meso, dok u mnogim velikim zemljama ženama i dalje sakate genitalije na najsuroviji način.
To, naravno, nije sve. Nakon što pročitate ovaj tekst, shvatit ćete da čovjek i nije otišao mnogo daleko od svojih primitivnih predaka.
Pogledajte deset običaja koji su se zadržali do danas.

1. Krvavi praznici


Krvave proslave organizuju se u Španiji oko velikih praznika i uključuju stanovništvo čitavih gradova koje se okuplja kako bi brutalno mučilo i ubijalo stoku. Svi surovi dijelovi srednjovjekovnih običaja zadržali su se, a seljaci misle da ništa nije tako dobro kao bacanje koze s vrha zvonika ili prekrivanje bika vrelim voskom, i gađanje istog noževima i kopljima dok on trči ulicama i polako umire. Onaj ko ubije bika stiče “čast” da dobije njegove uši, rep i testise koje probada na koplje, nakon čega ima dozvolu da pojede testise.
U Španiji se organizuje deset do dvadeset krvavih praznika u toku godine, a slični se organizuju i u Portugalu, Meksiku i Brazilu.

2. Sakaćenje ženskih genitalija


Tema je veoma teška, ali spominjući moderne varvarizme ne možemo da je izostavimo. Procedura uključuje hirurško odstranjivanje svih spoljnih dijelova ženskih genitalija. Praksa je zastupljena u nekim dijelovima Afrike i Bliskog istoka u kojima se ovaj običaj zadržao od 484. godine p.n.e. U ovim zemljama navode da su razlozi religiozne prirode, a procedura služi da bi se obuzdao ženski libido.
Svjetska zdravstvena organizacija i lideri širom svijeta pokušali su da zaustave ovu tradiciju, uz argument da ne postoje zdravstvene prednosti ove intervencije, koja samo može prouzrokovati dugoročne komplikacije. Također, navode da ne postoje religijski zapisi koji preciziraju ovu praksu.

3. Čedomorstvo

Ubistva beba su, nažalost, viševijekovna praksa koja se dešava iz više razloga. Neki od njih su nemogućnost roditelja da se brine o djetetu ili potreba za kontrolisanim rađanjem, nametnutim od strane države. Opravdanja, nećete vjerovati, uključuju čak i vjeru. Većina slučajeva dešava se u Kini, koja se zbog kontrole rađanja susreće sa ovim zvjerstvom na gotovo dnevnoj bazi. Ono što vjerovatno niste znali jeste da je čedomortvo zastupljeno i u Holandiji.
Do prije 10 godina eutanazija je bila legalna u ovom zapadnoevropskom kraljevstvu, a sada je to prošireno i na roditelje koji žele da uspavaju svoje bolesno i nepokretno dijete. Odobravanje eutanazije, po njima, humanije je nego ostaviti neželjeno dijete da umre negdje pored puta. Uspavljivanje beba da bi se spriječila njihova patnja je jedno, ali sada advokati žele da prošire ovlaštenja koja bi uključivala i neželjenu djecu.
U Holandiji osam posto beba koje umiru uspavaju ljekari.

4. Surove i neobične kazne


Ako postoji jedna stvar gora od javnog pogubljenja, onda je to pogubljenje mučenjem. U nekim dijelovima svijeta nije dovoljno samo ubiti zločinca, već se smatra apsolutno neophodnim da se što više muči.
Jedno od brutalnijih mučenja je praksa kamenovanja koje podrazumijeva da ljudi osuđenike gađaju kamenicama iznad pojasa dok ne umru. Kriminalca moraju gađati kamenom prave veličine, ni premalim, ni prevelikim, jer ne žele da ih ubiju jednim udarcem, a ukoliko to učine i oni mogu biti osuđeni.
Trenutno je kamenovanje legalno u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Jemenu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Sudanu, Iranu i dijelovima Nigerije.
Kamenovanje je samo jedno od surovih kazni. Primjera radi, u Saudijskoj Arabiji vađenje očiju i odsijecanje glave i dalje su legalni vidovi kazne. U Nigeriji je amputacija zbog krađe savršeno opravdana. U Singapuru su šibanje i batinanje veoma česti.

5. Javna pogubljenja


Do 20. vijeka javne egzekucije bile su događaji koji su zabavljali čitavu porodicu, ali se danas ovaj običaj izgubio. Međutim, kao što ćemo vam pokazati, ne u potpunosti.
U nekim mjestima javna pogubljenja nikad nisu ukinuta i određene zemlje i dalje koriste ovaj vid kazne kako bi odgovorile ljude od zločina.
Najviše ovakvih slučajeva zabilježeno je u Iranu. Nakon što su se susreli sa povišenom stopom kriminala, iranski zvaničnici odlučili su da vješanja ne obavljaju unutar zatvorskih zidina, već na centralnom trgu u Teheranu, da bi ih svi vidjeli. Među osuđenicima su ubice, silovatelji, nasilnici i izgrednici povezani s drogom.

6. Žrtvovanje ljudi

Neke grupe Indusa i dalje praktikuju ilegalnu tradiciju zvanu “sati”. U pitanju je običaj sahranjivanja u kome se udovica baca voljno ili silom na lomaču sa svojim mrtvim mužem i biva živa spaljena. Žene ovo rade da bi iskazale posvećenost muževima zbog koje su spremne da se ubiju ili budu ubijene.
U 2011. godini reporteri BBC-ja otkrili su da se u Ugandi djeca žrtvuju i da je to vrlo unosan biznis u prijestonici ove afričke države Kampali. Navodno bogati ljudi plaćaju vračeve da bi žrtvovali djecu, jer vjeruju da će im njihove žrtve donijeti dobro zdravlje i bogatstvo.
Praksa je bila toliko raširena da su postavljena upozorenja na ulicama da bi roditelje informisali u vezi sa otmicama nadriljekara kako bi se suzbio ovaj organizovani zločin.

7. Kanibalizam

Isključujući psihopate i poneke ljude koji su zbog siromaštva primorani da jedu jedni druge kako bi preživjeli, i dalje postoje kanibali koji jedu ljudsko meso kao dio svoje kulture.
Neki to poriču, drugi priznaju, a plemena poput Korovaia priznaju da jedu pripadnike svoje grupe. Oni žive u Novoj Gvineji u Indoneziji, i imaju dugu tradiciju konzumiranja drugog čovjeka. S obzirom da pleme živi potpuno izolovano od svijeta, ne čudi što se ovaj običaj zadržao i danas. Najveća poslastica im je kakua (vrač) kojeg navodno muče, ubijaju i jedu, a počinju od mozga.
Pored plemena Korovai postoje glasine da kanibali postoje još u nekim mjestima Južnog Pacifika.

8. Trgovina djecom

Trgovina djecom, jedna od najsurovijih vrsta ropstva, veliki je problem modernog društva. I dalje je neshvatljivo zašto toliko roditelja širom svijeta prodaje svoju djecu i prepušta ih surovom svijetu patnje.
Ono što je zaista zapanjujuće jeste količina internet sajtova na kojima loši roditelji nude svoju djecu u zamjenu za novac.
Trgovci pokušavaju da prevare roditelje, tvrdeći da će obezbijediti bolji život njihovoj djeci, postavljajući slike nasmijane djece koja izgledaju kao da su sretna i na raspustu.

9. Ropstvo

U modernim zemljama danas, ropstvo se posmatra sa negodovanjem i tvrdi se da je to davna prošlost. Međutim, to nije slučaj. Međunarodna organizacija radnika ističe da u svijetu, trenutno, postoji između 10 i 30 miliona robova, što je mnogo veći broj od bilo kojeg zabilježenog u ljudskoj historiji. Nikad nije bilo više robova nego što ih je sada. Čak i tokom 18. vijeka, kada je ropstvo u Americi bilo u zenitu, bilo je “samo” šest miliona potlačenih.
Širom svijeta muškarci, djeca i žene oteti su ili prevareni i natjerani na sve vrste ropstva. Samo u SAD 100.000 djece zarobljeno je u lancu trgovine ljudima i seksualno je iskorištavano. Trgovina ljudima donosi priliv od 32 milijarde američkih dolara i očekuje se da će uskoro nadmašiti zaradu trgovine drogom.
U nekim zemljama ropstvo se odnosi na prinudni rad, kao što je to slučaj u Aziji, gde je oko 12,3 miliona ljudi prisiljeno da radi. Žrtve uglavnom ostaju nezapažene kao robovi, jer rade u restoranima, hotelima i sličnim industrijama. Za to vrijeme njihove gazde zarađuju, ne plaćajući im rad i držeći ih zarobljene pod prijetnjom smrću ili drogirane.

10. Lov na vještice


U Papui Novoj Gvineji žene skinu, tijela im prekriju gasom i spaljuju ih žive na humkama koje su pravljene od guma, naočigled stotina gledalaca, a sve jer su navodno bile vještice. Da nismo pomenuli gas i automobilske gume, vjerovatno biste pomislili da se sve ovo dešava u 16. i 17. vijeku, a ne u 2013. godini. Ako vam je potreban dodatni dokaz, moramo vas podsjetiti da smo nedavno pisali o jednom ovakvom događaju upravo u ovoj državi.
Papua Nova Gvineja nije jedino mjesto na kome se i dalje plaše vještica. Većina društava u Africi još uvijek praktukuje lov na njih i to ne rade samo izolovane grupe ljudi. Na primjer, predsjednik Gambije Jahua Džemi pokrenuo je kampanju lova na vještice 2009. godine, koja je predstavljala svojevrsni teror i mnoge natjerala da napuste zemlju. U Indiji se, takođe, zbog ovog lova ubije 200 žena godišnje, dok je u Saudijskoj Arabiji vještičarenje kažnjivo zakonom, a kazna je smrt.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s