Jovica Letić

(Preuzeto sa: http://protest.ba/v2/zvijezda-danica-i-ravnogorske-kokarde/)

Zvijezda Danica i ravnogorske kokarde

Jesu li žrtve Mihajlovićevih koljača manje vrijedne samo zato što je od njihovog stradavanje prošlo sedamdeset godina i što ih je, pod istom nacionalističkom ideologijom, ubijao jedan drugi, nemiloševićevski režim?

Osmjeh Danice Drašković

“OsmIjeh” Danice Drašković

Tek što se slegla prašina oko kasapina, kolumniste u ostavci, Nikole Pejakovića, koji je svojim ljudožderski spravljenim miješanim mesom fašizoidno uronio u tobožnju demontažu titoističkog režima i njegovih genetskih projekta, pokazavši tako da bi i danas ‘Der Stürmer’ glasovitog propagandiste i naciste, Juluisa Streicher-a, imao dosta svojih novinarskih pera, na kolumnističkom nebu zasijala je zvijezda Danica.

Za razliku od neukog Nikole, malog Hitlera iz našeg sokaka, čiji se izlet na nebo nacizma okončao, za opšte dobro, potpunim fijaskom natjeravši ga da ljigavim dodvorništvom urednicima dobije prostor i za lizanje svojih bljuvotina zvijezda Danica Drašković zasjala je punim sjajem i njena kolumna postala je fejzbukovski hit.

Reakcija čitalaca u slučaju faši(zir)anja mesa pokazala je da za zdrav razum još postoji nada na prostorima jedne krvlju, nacionalizmom i klerofašizmom ugušene zemlje, ali je, zato, pisanije Danice Drašković otvorilo, s jedne strane, pitanje dosljednosti u vlastitom svjetonadzoru i s druge strane svu kompleksnost zla kojeg treba razobličiti za dobro svih ljudi.

Julius Stracher, osnivač i izdavač nacističkog glasila ‘Der Stürmer’ nirnberškim procesom osuđen je na smrt a njegove posljednje riječi bile su ‘Heil Hitler’, što je samo ubrzalo njegovu egzikuciju. Te izgovorene posljednje riječi pokazale su svu monstruoznost i veličinu nacističkog zla, ali, istovremeno, i dosljednost sebi i svom služenju zlu, ma kolika i kakva cijena bila plaćena za to, što, ma koliko morbidno zvučalo, može kod ljudi izazvati i neku vrstu poštovanja, jer ništa ne izaziva ljudski nerespekt kao dvoličnost i nedosljednost u vlastitim stavima.

Za razliku od Nikole Pejakovića koji je kroz banalizaciju jedne osjetljive teme najprije pokazao svu svoju intelektualnu nedoraslost, a onda pao na moralni patos kada je uvidio kuda ga je ta banalizacija odvela, Danica Drašković smjelo je napisala sve ono što se o srpskim zločinima zna i dok je te i takve zločine jasno locirala i definirala veoma je vješto izbjegla da progovori o genezi srpskog nacionalizma, locirajući ga izričito na devedesete godine i na ono što je miloševićeva krvava klika činila širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova. Danica Drašković redovan je posjetilac majskih četničkih revivala na Ravnoj Gori i neskriveni poštovalac lika i nedjela generala Draže Mihajlovića a koliko je velika ta mitomanska zaluđenost nje i njenog muža najbolje svjedoči ovogodišnja izjava Vuka Draškovića da Ravna Gora treba da postane mjesto narodnog hodočašća, pa čak i mjesto pjesničkog okupljanja mladih.

S jedne strane Danica Drašković prividno kao veliki humanist čini značajne korake u neophodnoj katarzi srpskog naroda, koji se mora jasno suočiti sa pogubnom srpskom politikom devedesetih i prevashodno sebi priznati sve zločine koja je ta politika činila, ali se suočiti i sa još uvijek potpuno neporaženim srpskim nacionalizmom. Međutim, istovremeno ona bi htjela ostati i poštovatelj generala Draže Mihajlovića s čijih su se izvora zločinci devedesetih i te kako napajali, pa se njena kolumna o srpskim zločinima doživljava kao kritika miloševićevog režima, ali i kao svojevrsna amnestija za brutalna zla kojeg su činile Mihajlovićeve zloglasne crne trojke kako nad hrvatskim i bošnjačkim tako i nad srpskim stanovništvom. Jesu li žrtve Mihajlovićevih koljača manje vrijedne samo zato što je od njihovog stradavanje prošlo sedamdeset godina i što ih je, pod istom nacionalističkom ideologijom, ubijao jedan drugi, nemiloševićevski režim?

Srpski nacionaizam devedesetih samo je povampireni nacionalizam četrdesetih godina prošlog vijeka, nacionalizam kojem je Draža Mihajlović i te kako dao svoj krvavi obol i u kontekstu pejakovićevsku mesne metafore postavlja se pitanje kako to da isti komad nacionalističkog mesa može ima svoju crvljivu i nezdravu polovicu nad kojom se gospođa Drašković zgražava i onu sočnu i zdravu polovicu koju poštuje i konzumira. Ma koliko kolumna bila uhu milozvučna njoj tako nedostaje potpuna iskrenost, potpuna dobronamjernost i neizostavno nameće pitanje – da li ta i takva Danica Drašković ima moralni kredibilitet da piše o jednom velikom i monstruznom nacionalnom projektu i njegovim žrtvama tako što će aktere iste morbidne priče dijeliti na dobre i zle, jer je očito da je u jednoj svojoj polovici spremna napasti mlade četničke horde koje su devdesetih u službi Slobodana Miloševića činile neshvatljiva zlodjela a s drugom polovicom svake godine odavati počast paljenjem svijeća četničkim zločincima koji su ubijali uime kralja i otadžbine nekoliko decenija prije.

U ovom teatru apsurda, ipak, najviše zbunjuje oduševljenje poštenih ljudi njenom kolumnom, što samo potvrđuje činjenicu da su naše memorije uvijek selektivne i da sve uzimamo u datom trenutku zdravo za gotovo i da se baš sve može stavljati proizvoljno u kontekst istine kojeg sami kreiramo a ne u kontekst istine onakve kakva one jeste.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s