Ahmed Salihbegović

(Slobodna Bosna”, br. 849)

PAPA U PENZIJU, KARDINALI U BITKU ZA OPSTANAK CRKVE

 

Irski svetac iz 11.stoljeća Malahi prorekao je da će 112. Papa biti “crni papa“, da će se zvati Petar i da će on predstavljati “kraj svega“:

najozbiljnji kandidat za Ratzingerovog nasljednika je Peter Turkson iz Gane

 

Odluka PAPE BENEDIKTA XVI da “zbog umora“ podnese ostavku šokirala je cijeli svijet, pa čak i njegove najbliže vatikanske suradnike; naš suradnik analizira Papino povlačenje i najavljuje njegove moguće nasljednike.

Ostavke su, kao ljepota u često ponavljanoj poslovici, “u oku promatrača”, odnosno njihova je percepcija uvelike oblikovana dotad izgrađenim predrasudama o pojedinoj ličnosti, instituciji, kontekstu. Pokazalo se to i nakon što je Benedikt XVI , kao prvi Papa nakon 598 godina, i jedan od samo nekoliko njih među više od stotinu poglavara Katoličke crkve u dvije hiljade godina, početkom ove sedmice najavio da će mandat završiti ostavkom i povlačenjem u penziju a ne smrću (bilo prirodnom kao većina mu prethodnika ili nasilnom kao npr. kronološki prvi među njima, ribar Šimon koji postade apostol Petar).

STARA I MODERNA PROROČANSTVA

Oni koji papinstvo uopće, a posebno sadašnjeg “rimskog biskupa” odnosno pontifexa maximusa (vrhovnog svećenika) milijardu katolika, gledaju s poštovanjem i(li) simpatijom, i u ovome su činu uočili odgovornost, promišljenost, skromnost, savjesnu brigu za interese poslanja Crkve i dobrobit čovječanstva više nego za ličnu častohlepnost i karijerizam samog Josepha Aloisiusa Ratzingera. Takvi bi, iz perspektive ne samo Bosne i Hercegovine nego i mnogih obližnjih joj, ali i dalekih zemalja, mogli melankolično ukazati na to da Papa, i bez da ga je neko na to prisilio, odstupa kao poglavar države i Crkve zato što više nema snage i zdravlja obavljati sve dužnosti, a toliki moćnici puno nižeg ranga, politički i drugi, i ne pomišljaju na ostavku i nakon što su ispraznili državne blagajne, pogazili zakone koje su se zavjetovali čuvati i “proslavili” se skandaloznom nesposobnošću i nedobronamjernošću.

Oni pak koji papinstvo u cjelini, a pogotovo sada odlazećeg “paparatzija” (kako su mu, poigravajući se njegovom titulom i početkom prezimena, jedni dali nadimak s nježnošću a drugi da bi ga ismijali), vide kao nešto bizarno, zabavno ili kao nekakav polufantastični triler, odmah su svijetom proširili fotografije groma koji je te iste večeri pogodio vrh kupole crkve svetog Petra, one sa čije terase se Papa obraća vjernicima, hodočasnicima i turistima, odnosno “gradu i svijetu” (urbi et orbi). To je popraćeno raznim vicevima i drugim tumačenjima šta ta munja znači, odnosno kakav je to “odgovor neba na abdikaciju”. A takvi su dokoni promatrači požurili i podsjetiti na davna i novija proročanstva o posljednjem Papi, o kraju Rima i svijeta, ili bar ovakvog svijeta kakav poznajemo (kako je to formulirao R.E.M. u pjesmi s nekim drugim povodom). Za tu je svrhu, kao i pri odlasku nekih ranijih papa “sa scene”, iz irskih katoličkih kronika 11. stoljeća prizvan ondašnji nadbiskup i kasniji svetac Malahi (među svojim suvremenicima i sunarodnicima poznat kao Mael Maedoc Ua Morgair ) i njegova djelomično šifrirana lista papa, koja bi se završila stodvanaestim među njima. A kako je šesnaesti Benedikt prema mnogim računicama 111. poglavar Crkve, upravo bi sada dakle trebao biti izabran taj fatalni zadnji “namjesnik Kristov” (u očekivanju povratka odnosno drugog dolaska Spasitelja među ljude).

BEZNAČAJNA EPIZODA IZ „HITLER JUGENDA“

U takvim prepričavanjima, koja nemalo nalikuju propitivanju horoskopske ili numerološke “težine” pojedinih kandidata za papinstvo, ili usmjeravanju dnevnog života u skladu s nekim Nostradamusovim stihom ili ponekim računanjem “majanskog kalendara”, dodatnu dramatičnost daju dvije činjenice. Jedna je što se u nekim najavama “kraja svega” spominje “crni papa”, što može biti, s jedne strane, odraz potmulog iako nikad i službeno potvrđenog rasizma među nekim “bijelim kršćanima” (kao i pripadnicima drugih vjera čija je srž u teoriji posve antirasistička), ali s druge strane to je i oznaka koja se ne tiče samo boje kože nego i poistovjećivanja crnine s neistraženošću dubina “mraka”, neosvijetljenih kutaka svijeta i svijesti, zbog čega su i mnogi rasizmom neopterećeni katolici i u našim krajevima često Lucifera nazivali “crni”, a i kuga nije nazvana “crnom smrću” samo zbog boje mrlja koje je ostavljala na tijelu oboljelih. A uz tu pomalo tragikomičnu strepnju od “crnog pape” ide i druga činjenica – spomenuti je Malahi(ja) objavio i ime kobnog 112. Pape – prema njemu, to je Petar (“Petar Rimljanin će voditi svoje stado u vrijeme mnogih stradanja, a potom će grad na sedam brda biti razoren, i strogi Sudac će suditi svom narodu; kraj”). Pa dok je prije osam godina kao prvi “crni papa” (u rasnom smislu) mogao biti izabran ugledni nigerijski kardinal Francis Arinze, on je tu mogućnost izgubio krajem prošle godine kad je napunio 80 godina života (sadašnjem je papi 86, ali dobno ograničenje ne postoji nakon izbora nego samo u tome trenutku, a bio je izabran tri dana nakon 78. rođendana). U novembru prošle godine, isti mjesec kad je Arinze postao prestar da bi ga se moglo birati za Papu, kardinalsku je titulu dobio još jedan Nigerijac, John Olorunfemi Onaiyekan, ali iako i njega neki sad uvrštavaju u širi krug “favorita”, ipak se vjeruje da jedan drugi Afrikanac ima više šansi, a to je kardinal iz Gane (dakle iz zemlje iz koje je došao i prvi crni generalni sekretar UN-a, Kofi Annan). Njegovo prezime je Turkson , a ime mu je Petar, dakle i crn je i Petar. A također je Peter Turkson već i “Rimljanin” jer je već dulje vrijeme u tome gradu, gdje vodi vatikansko vijeće za pravdu i mir, a ujedno je i njegova matična župa rimska San Liborio, koju je ranije nominalno vodio Joseph Ratzinger. Ratzinger je bio i na čelu Kongregacije za doktrinu vjere (nekadašnje ozloglašene Svete Inkvizicije), a nakon što je postao Papa među njene je članove imenovao i Turksona (koji je član još nekoliko važnih vatikanskih kongregacija). Tim pričama o “crnom papi”, “Petru Rimljaninu”, “112. kao konačnom”, i sličnima, ipak ne treba pridavati više važnosti nego sličnim “proročanstvima smaka svijeta”, za kakva je do prije dva mjeseca korišteno i namjerno pogrešno i površno čitanje “indijanskog kalendara”, ali to ne znači da se iza vatikanskih zidova ne vode ozbiljne borbe oko budućnosti Crkve, a time onda i velikog broja ljudi širom svijeta. Na taj aspekt posebno upozorava trećagrupa komentatora najavljene Papine ostavke, dakle ne oni koji su njegovi simpatizeri ili oni kojima je to sve zabavno, nego oni koji su sumnjičavi prema motivima Benedikta XVI, bilo zato što su sami ti ljudi katolici liberalnijeg i progresivnijeg usmjerenja koji Ratzingera smatraju prekonzervativnim, pa i reakcionarnim, ili zato što su inovjerci ili bezvjerci koji s nepovjerenjem promatraju glavninu katoličke visoke hijerarhije. Najpovršniji nivo osporavanja Ratzingerove dobronamjernosti je podsje ćanje na činjenicu da je on u ranoj mladosti bio hitlerjugendovac i wehrmachtovac. Iako je oboje istina, to teško može govoriti nešto loše o njemu, jer se u “Adolfove pionire” nije prijavio sam, a i iz vojske Trećeg Reicha je pobjegao. Manje površnim analitičarima “sa crkvene ljevice” on se zamjerio kočenjem mnogih iskoraka i reformi koje je na Drugom vatikanskom koncilu 1962. pokrenuo četiri godine ranije izabrani “dobri Papa” Ivan XXIII , a nakon njegove smrti do kraja toga Koncila 1965. nastavio Pavle VI . U to je vrijeme i mladi teolog Ratzinger bio među reformski raspoloženim pomoćnim sudionicima toga najvišeg i najšireg okupa katoličke hijararhije, kada je Crkva pružila ruku pomirenja i drugim kršćanima, i nekršćanima, i nevjernicima, i pokušala se vratiti svojim davnim počecima otvore nosti, skromnosti, umjerenosti. Još je dalje tim smjerom želio kročiti 1978. Godine izabrani Ivan Pavao I, ali je na papinskom položaju poživio samo 33 dana prije iznenadne smrti u čiju su prirodnost otad sumnjali mnogi pisci, filmaši i drugi. Ivan Pavao II., prvi Poljak i nakon dugo vremena prvi ne-Talijan, donekle je usporio pa i zaustavio poneke reforme, pogotovo kad su u pitanju porodične i teme ljudske intime, ali je u nekim područjima napravio dodatne iskorake, pa i u poboljšavanju odnosa s muslimanima i jevrejima, a unutar kršćanstva pogotovo s protestantima.

“KONTINUITET“ ILI “NOVI SMJER“

Nakon takve četvorice prethodnika, Benedikt XVI, koji se u međuvremenu razočarao u reforme odnosno u njihovu “pretjeranu brzinu i prevelik obujam”, zahladio je mnoge od tih detanata – otežao je zajedničke liturgije s luteranima (što je dodatno neobično za čovjeka iz Njemačke, u kojoj su te dvije podjednako brojne Crkve odavno dostigle uzajamno uvažavanje nakon prijašnjih teških sukoba), obnovio je latinsku misu koja proziva i Jevreje kao krivce za Kristove patnje i stradanja, održao je govor u Regensburgu u kojem je citirajući bizantskog vladara prigovorio islamu širenje pomoću nasilja (a ta bi argumentacija donekle i imala smisla da ne dolazi od poglavara institucije koja se u historijskoj praksi, toliko različitoj od okretanja drugog obraza i uzvraćanja hljebom na kamen, sve donedavno pokazala puno isključivijom i nasilnijom od svih konkurenata, uključujući musli manske). Više od bilo čega učinjenog s papinskog položaja, međutim, Ratzingerovu reputaciju opterećuju optužbe na račun počinjenoga i propuštenoga u vrijeme dok je, za pontifikata Ivana Pavla II, vodio Kongregaciju za doktrinu vjere. Tada je, kako ističu mnogi tekstovi, knjige i emisije, oko kojih su se posebno potrudili neki britanski mediji (kao televizija BBC i sedmičnik Observer), upravo taj bavarski crkveni intelektualac prijetio ekskomunikacijom iz Crkve svima koji bi se usudili svjetovnim vlastima prijaviti slučajeve svećenićke pedofilije, a također i vršio pritisak, pogotovo u Africi, da se vjernicima prijeti paklom za slučaj korištenja kondoma i u braku kada je muž ili žena HIV pozitivan. Kao Papa on je donekle ublažio obje te pozicije, a pogotovo oko silovanja djece koje je više puta najoštrije osudio, zatražio oprost u ime Crkve, te javno naredio da se svi takvi slučajevi istraže i kazne, pa i izvan same crkvene procedure. No, ranije nanesenu štetu bilo je teško poništiti. Ratzingerovi pristaše među njegovim saradnicima neslužbeno ovih dana govore o sve neizdrživijem pritisku kojem je on, kao sve nemoćniji i stariji iako mentalno još vrlo lucidan čovjek, bio izložen u posljednje vrijeme jer je pokušao suzbiti korupciju i uvesti red, od Vatikanske banke nadalje. Možda je i to dio istine, ali nije potrebno osluškivati glasine iz kuloara da bi se znalo za jednu drugu činjenicu, koja nije nimalo tajna da je Crkva izložena ogromnim iznosima odštetnih zahtjeva i tužbi za zlostavljanje pred sudovima u Evropi i SAD-u i drugdje, da zbog tih i drugih razloga sve više opada broj njenih nominalnih i praktičnih pripadnika u razvijenim zemljama Zapada i Sjevera, gdje i dalje počiva glavna moć, a u tim je dijelovima svijeta i sve manje interesa za svećeništvo i redovništvo. Okolnosti su to zbog kojih je oprezu i tvrdom konzerv a – tivizmu, pa i zaoštravanju nekih odnosa pribjegavao Joseph Ratzinger, koji je više vremena provodio među knjigama nego među ljudima pa je i u javnoj komunikaciji bio puno manje spontan i spretan od Karola Wojtyle. Zato je, kako ga neki sada sumnjiče, i odlučio biti živ dok mu biraju nasljednika, kako bi na taj izbor ipak imaonešto više utjecaja, makar i indirektnoga, nego nakon što umre. Hoće li njegov nasljednik biti “Papa kontinuiteta”, ili “Papa novog smjera”, trebali bismo doznati već u martu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s