Marijan Oršolić

Mit o Balkanu i balkanski mitovi

http://www.prometej.ba/index.php/home-4/667-postoji-li-balkanski-poluotok

1. Postoji li Balkanski poluotok?

350px-Balkan_topo_en[1]

Ni povijesni nazivi tog prostora, ni zemljopisno nazivlje starih Grka, ni starofeničko zemljopisno nazivlje, ni Helenističko nazivlje, ni nazivlje cjelovitog Rimskog Carstva, a onda ni nazivlje podijeljenog Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, ni nazivlje u vrijeme Svetog Rimskog Carstva, ni nazivlje Hrvatskog, Hrvatsko-ugarskog, Bosanskog kraljevstva ili srednjovjekovnog Dušanova srpskog carstva, ni nazivlje Habsburške Monarhije ili ono Osmanskog Carstva ne opravdavaju naziv Balkanski poluotok.

Valjda kako ove godine nisam bio na moru, u zadnje vrijeme stalno nešto razmišljam – a onda i pišem – o moru, otocima, poluotocima. Dok sam u svom prethodnom tekstu pisao o otocima (iliti ostrvima – kako to proračunato i profiterski prevodi Hrvatska turistička zajednica na propagandnim plakatima u Sarajevu, i tako pomaže ionako uznapredovalom marginaliziranju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, gdje bi ovaj trebao biti konstitutivan), ovaj tekst govori o poluotocima (iliti poluostrvima, kako bi valjda pisalo na propagandnom plakatu Hrvatske turističke zajednice u Sarajevu za Istru ili Pelješac).

Preciznije, ovaj tekst najviše govori o takozvanom Balkanskom poluotoku. Zašto takozvanom, pitat će se netko? A zašto poluotoku, trebalo bi se zapitati? Da li se itko od vas gledajući zemljopisne karte zapitao kako to da je Balkan uopće poluotok i zašto je taj „poluotok“ dobio baš ime Balkan?

Obično se pod pojmom Balkanski poluotok podrazumijeva prostor između Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora, u koji spadaju države bivše Jugoslavije, dijelovi Grčke, Albanije, Bugarske, Turske. Taj prostor ima površinu oko 550.000 km2. Zanimljivu rečenicu donosi wikipedijski članak o Balkanu: „Iako nije riječ o pravom poluostrvu, to se ime često koristi za širu regiju.“ Wikipedia ispravno sugerira da Balkan nije poluotok, ali ne navodi zašto nije, i ne objašnjava zašto i kako se onda ustalio taj pogrešni naziv Balkanski poluotok.

Da bismo bolje razumjeli ovu problematiku, najprije pogledajmo geografsku definiciju poluotoka koja kaže: da bi neki dio kopna mogao geografski biti poluotok, njegove morske (vodene) katete moraju biti duže od njegove kopnene katete.

Svi veći europski poluotoci: Skandinavski, Pirinejski ili Iberijski, Apeninski, te neki manji: Jylland, Normandija i Bretanja, ispunjavaju kriterij gornje definicije. Svi, osim tzv. Balkanskog poluotoka, kod kojega su obje morske katete kraće od kopnene. Kopnena kateta na liniji Trst-Odesa duga je oko 1330 km, što je više i od morske istočne katete Odesa-Rt Matapan (Peloponez), duge 1230 km, i od zapadne morske katete Trst-Matapan, duge 1270 km.

Uspoređujući dužine kateta Balkanskog „poluotoka“ s drugim dijelovima Europe, zaključujemo da bi cijela Zapadna Europa trebala biti još izrazitiji poluotok od Balkana. Također, i Francuska bi trebala biti zaseban poluotok. Da bi ti geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja spomenuti da je od crte Trst-Odesa (1330 km) mnogo bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km) na Baltičkom moru! Što znači da bi cijela Srednja i Zapadna Europa kao cjelina po toj logici bile mnogo izrazitiji poluotok nego je to Balkan. Međutim, ni Francuska, ni Zapadna Europa, a ni Srednja plus Zapadna Europa nisu poluotoci, a geografi se čude kako to da Balkan jest, kako to da je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent uopće moglo biti proglašeno poluotokom.

No, to neuklapanje u geografsku definiciju nije jedini problem Balkanskog poluotoka. Postavlja se i pitanje zašto baš naziv Balkanski poluotok. Naime, Stara planina iliti Balkan nalazi se na sjeveru Bugarske i ne dominira ovim dijelom Europe da bi po njoj cijela jugoistočna Europa dobila ime. Više od nje ovim prostorom dominiraju, recimo, Dinaridi ili Prokletije, pa bi logičniji naziv za „poluotok“ bio Dinarski ili Prokletijski. Eventualno bi se ovaj zamišljeni poluotok moglo nazvati i Karpatskim poluotokom, kad bi se njegova zapadna granica protegnula do ušća Soče u Jadran, a Sjeverna na liniju od ušća Soče do Crnog mora. Ali zašto Balkanski? Pogotovo nema nikakve logike naziv Balkanski poluotok – koji je ionako sam po sebi već pogrešan – skraćivati u – Balkan.

Ni povijesni nazivi tog prostora ne nude nikakav argument za današnji naziv Balkanski poluotok. Ni zemljopisno nazivlje starih Grka, ni starofeničko zemljopisno nazivlje, ni Helenističko nazivlje, ni nazivlje cjelovitog Rimskog Carstva, a onda ni nazivlje podijeljenog Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, ni nazivlje u vrijeme Svetog Rimskog Carstva, ni nazivlje Hrvatskog, Hrvatsko-ugarskog, Bosanskog kraljevstva ili srednjovjekovnog Dušanova srpskog carstva, ni nazivlje Habsburške Monarhije ili ono Osmanskog Carstva ne opravdavaju naziv Balkanski poluotok.

Otkud onda taj naziv? Sve je počelo s francuskim geologom Amiom Bouèom (1794.-1881.), koji je u jednom svom radu bugarsku Staru planinu (planina duga približno 600 km, ide kroz centralnu Bugarsku i prelazi u istočnu Srbiju, a najviši joj je vrh Botev, 2376 m) nazvao Balkan. Naziv Balkan dolazi od turske riječi balkan ili balkanar, što znači planinski šumoviti greben. Tako, kada kažemo planina Balkan mi smo izrekli tautologiju približnog značenja „šumovita planinska planina”. Inače, nekada se planina Balkan ili Stara planina zvala i Haemus Mons, što vjerojatno dolazi od tračke riječi saimon – lanac.

Naziv Balkan ne dolazi od turskih riječi bal – krv i kan – med, kako neki tvrde. Ovom se pogrešnom pretpostavkom poslužila i Angelina Jolie u svom nedavno prikazivanom dosadnom filmu bez radnje U zemlji krvi i meda, ali takvo tumačenje naziva Balkan svakako ne potječe od Angeline, nego od turskog novinara Mustafe Balbaja, koji je u svom putopisu od prije dvadesetak godina slučajno povezao te dvije riječi. Još neki umjetnici su kasnije povezivali ove dvije riječi i to je legitimno dok god ostaje u okvirima umjetničke slobode. Međutim, smatrati povezivanje riječi bal-kan stvarnim, povijesnim podrijetlom naziva Balkan, pogrešno je i nelegitimno. Uostalom, ta teorija ne odgovara ni našem iskustvu na Balkanu: dosad smo imali uglavnom krv, a skoro ništa od meda. Jedino bi ova sintagma mogla odgovarati ratnim zločincima profiterima i švercerima, jedinima kojima je na ovim prostorima krvava sjekira pala u med.

No, idemo dalje. Nakon što je Ami Bouè bugarsku Staru planinu nazvao Balkan, u jednom svom radu njemački geograf Johann August Zeune 1809. godine prvi put je upotrijebio naziv Balkanski poluotok ili Balkan. Naime, ne proučavajući atlas i karte, on je mislio da je Stara planina ili Balkan dominirajući središnji planinski sustav jugoistočne Europe?! Zeunova amaterska, za disciplinirane i pedantne Nijemce nekarakteristična i neshvatljiva pogreška nije u početku prouzrokovala neke teže posljedice u geografskom nazivlju Europe. Ozbiljni geografi su naziv Balkanski poluotok tretirali kao pogrešku i nisu ga prihvatili, tako da se naziv Balkanski poluotok kroz gotovo cijelo 19. stoljeće u geografskoj literaturi skoro nikako nije koristio.

A onda su taj naziv krajem 19. stoljeća, proučavajući francusku literaturu, „otkrili“ i objeručke prihvatili – srpski geografi, pogotovo najveći od njih, Jovan Cvijić (1865.-1927.). Zašto je srpskim geografima na čelu s Cvijićem naziv Balkanski poluotok toliko odgovarao da su ga tako oduševljeno usvojili i promovirali, iako je riječ o amaterskoj greški Johanna Zeunea, zašto im je bilo toliko stalo da taj naziv afirmiraju i prošire Europom, iako taj naziv u početku nisu prihvatili ostali europski geografi, saznajte u sljedećem nastavku.

***

 2. Balkanolog Jovan Cvijić i Velika Srbija

http://www.prometej.ba/index.php/home-4/677-balkanolog-jovan-cvijic-i-velika-srbija

velika_srbija

Tako jedan geograf, i k tome, za Srbe najveći i najugledniji! Zapita se čovjek, ako ovako govori jedan geograf, kako su onda tek govorili nacional-političari romantičari i vojni lideri tog vremena?! Ili, ako su ovakve nebuloze pričali intelektualci, šta su tek radili i govorili oni koji se nisu smatrali intelektualcima?! Pitanja, koja su nažalost aktualna i danas na ovim prostorima.

Kako se dade naslutiti iz zadnjih redaka prethodnog teksta, u ovom će nastavku biti riječ o ulozi naziva Balkanski poluotok u geografsko-rasističkom etabliranju nacionalističke velikosrpske politike, u čemu je glavnu riječ vodio najveći srpski geograf Jovan Cvijić (1856.-1927.).

Cvijiću je naziv Balkanski poluotok, iako kriv i neprihvaćen od svih u to vrijeme ozbiljnijih europskih geografa, poslužio da zasnuje priču o jedinstvenom, od ostatka Europe odvojenom prostoru na kojemu živi i poseban tip čovjeka koji njeguje i vlastiti tip kulture, jezika i „istorijske tradicije“. Taj posebni, „balkanski“ ili „dinarski“ tip čovjeka, na tom jedinstvenom „balkanskom“ prostoru zbog negativnih povijesnih utjecaja susjednih naroda živi raštrkan u više plemena, međutim, u skorijoj budućnosti se prema Cvijiću taj „balkanski“ tip čovjeka ima nanovo objediniti u jedan narod, pod jednim imenom, a to je – pogađate – srpski narod.

U kreiranju te etno-šovinističke politike bilo je važno i odrediti granice izmišljenog „Balkanskog poluotoka“ i ostatka Europe. Postojala su tri tumačenja. Prema jednome granica teče rijekama Dunav, Sava i Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema drugome, „Balkan“ je mnogo veći: granica teče Dunavom, pa Savom sve do Ljubljanskog barja, onda rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran. (Primjećujete li ikakve sličnosti ovih granica s političkim, ideološkim granicama zamišljene Velike Srbije i kasnije realizirane Jugoslavije?).

Treća teorija zemljopisno područje „Balkanskog poluotoka“ definira planinskim lancima (Dinaridi, planina Balkan, Rodopi, Šar planina i Pindsko gorje). Tom su definicijom iz područja Balkana isključeni cijela Slovenija, sjeverni dijelovi Hrvatske i Srbije, krajnji sjever Bugarske i južna Grčka. Ova treća teorija je kakav-takav pokušaj geografskog pristupa problemu koji je pokušao nekako opravdati izmišljeni poluotok kad su lokalni geografi već toliko navalili da se njegovo postojanje usvoji. Međutim, ta teorija je manje prihvaćena od prve dvije, jednostavno iz razloga što se ne poklapa s granicama velikosrpskog projekta koji se svakako ne bi ograničio na planinske lance, nego je imao pretenzije i na plodne slavonske ravnice i Vojvodinu.

Nakon što su labavo određene granice zamišljenog poluotoka, ili bolje rečeno, zamišljenog nacionalističkog projekta, Jovan Cvijić, u njemu bliskim krugovima nazivan „balkanolog“, nametnuo se kao glavni ideolog koji će izvući mnoštvo implikacija iz nekoliko početnih pretpostavki o „Balkanskom poluotoku“ i posebnom tipu čovjeka koji živi na njemu, i tako razraditi geografsko-genetsko opravdanje za kasnija nasilna militaristička posezanja Velikosrba za tuđim teritorijima.

Ima li logičnijeg nastavka ove priče od podatka da je Jovan Cvijić ubrzo postao i predsjednik SANU, institucije koja se odavno ne bavi „naukom i umetnošću“, nego upravo zloporabom „nauke i umetnosti“ u razne zlokobne svrhe, od ideološkog pripremanja ratova i „motiviranja“ za osvajanje tuđih zemalja, do opravdavanja gnusnih zločina koji su sastavni dio posezanja za tuđim zemljama. Tako je i Cvijić svoje znanstveno umijeće upregao u kola velikosrpske politike. Evo koje je sve opasne implikacije uspio izvući Jovan Cvijić iz pretpostavke o „Balkanskom poluotoku“ i posebnom tipu „balkanskog“ ili „dinarskog tipa čovjeka“:

1. Svi stanovnici „Balkanskog poluotoka“ pripadaju „jednome narodu“, što Cvijić dokazuje govorom o tzv. „balkanskoj istorijskoj tradiciji“, tj. genetskim, kulturnim, jezičnim, povijesnim elementima koji su zajednički svim narodima na području „Balkanskog poluotoka“. 2. Taj „jedan narod“, „zagađen utjecajima Balkanu susjednih država“ (Austro-Ugarska, Njemačka, Osmansko Carstvo, srpski politički neprijatelji), živi razjedinjen u „više južnoslavenskih plemena“ koja se u skoroj budućnosti imaju „ponovno sjediniti u jedan narod s jednim imenom“. Srpski narod sa srpskim imenom, naravno. 3. Srbi su povijesno, etnološki i antropogeografski najvrednije stanovništvo i jezgra Balkanskoga poluotoka, te stoga „imaju pravo“ u svoju državu uključiti sve zemlje gdje ima Srba i, dakako, vladati njima. 4. Srbi su najrasprostranjeniji narod na Balkanu i „narod s najjačom nacionalnom svešću na Balkanu“. Zato „svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese“. 5. „Srbijanski seljak je gibak, elastičan, inteligentan, misaon, u sebi posjeduje skrivene pojedinačne inicijative, čuvstven je, njegovi živci brzo i s velikim amplitudama vibriraju.“ Ovo ima posvjedočiti genetskoj superiornosti Srba u Europi. (Zaboravio je Cvijić u svom radu spomenuti šljivovicu, možda je u njoj ključ „elastičnosti i brzog vibriranja živaca s velikim amplitudama“?). 6. Narod Bosne i Hercegovine je jedan od najsvježijih i najjačih dijelova srpskoga naroda, a u nacionalnome smislu tvori cjelovitost s narodom Zapadne Srbije, Novopazarskoga Sandžaka i Crne Gore. Bosna i Hercegovina je za Srbiju ono što je Moskovska oblast za Rusiju. „BiH je oblast čiste srpske rase… centralna oblast i jezgro jednoga naroda…“ 7. Bosanski katolici su bezimena etnička skupina, sastavljena od Hrvata, odmetnutih Srba i saksonskih rudara. Bosanski muslimani su poturčeni Srbi. 8. Pučanstvo Jadranskoga primorja najviše svoga vremena provodi izvan kuće, vrlo je osjetljivo na plemićke titule i odličja. To je regija koja je dala velik broj pustolova. (Opet o genetskoj superiornosti Srba.) 9. Hrvati su Srbi rimokatoličke vjeroispovijedi. Riječ Hrvat je neprihvatljiva, eventualno se može govoriti o katolicima ili Srbo-Hrvatima, no najbolje je da se rabi definicija “katoličko stanovništvo srpskog jezika”. Rasprostranjenost „katolika“ Cvijić markira kosim crtama i to samo oko gradova Agram, Spalato, te u slabijim dijelovima oko Fiume i Oseka. Etnički prostor Hrvata ograničava na zagrebački sjeverozapad Hrvatske, a Hrvati su prema Cvijiću pod jakim utjecajem katoličkog svećenstva i klerikalni kao rijetko koji narod u Europi.

10. Dubrovnik je srpski grad, čije ime je nedvojbeno srpskog podrijetla. Glavna djela dubrovačke književnosti u 16. i 17.st. bila su napisana srpsko-hrvatskim jezikom, odnosno to je zajednička srpsko-hrvatska književnost pisana štokavskim hercegovačkim dijalektom. 11. „Slavonski varijetet“ nas podsjeća na „rusku dušu“ (E sad treba biti pošten: nisu li i Rusi rubni, granični narod, kako to onda da oni nisu zagadili „balkansku istorijsku tradiciju“ kao Nijemci i Mađari? Možda zato što su oni povijesni saveznici Srbije?)

12. Mongoloidni tipovi su na prostoru Južnoslavjanskom slabije intelektualne i ćudoredne energije i vrlo brzo popuste u borbi za svoj opstanak – takve su značajke prirođene pučanstvu Baranje, Bačke i Banata. 13. Makedonci su amorfna slavenska masa. Makedonija je zajednička država Srbije i Bugarske prema kojoj se one šire. Iako, glavnina Makedonije – jer „doline Morave i Vardara čine jednu geografsku celinu, u njima se mora stvoriti jedna država“ – pripada Srbiji. 14. Bugari su nekulturan narod koji ne odiše istinoljubljem i oštroumljem. 15. Hrvatski, makedonski, crnogorski jezik ne postoje. To nisu jezici nego „govori“, i najtočnije bi bilo reći da su to dijalekti srpskog jezika. U Bosni i Hercegovini se govori najčišćim srpskim jezikom. 16. Crnogorci su dio srpskog naroda. 19. Bunjevci i Šokci su pokatoličeni Srbi i zato ih je najispravnije nazivati „katoličkim Srbima“, a vojvođanski Hrvati su „Srbo-Hrvati“. Vojvodina također spada u srpske zemlje. 20. U srpske zemlje spada i Sjeverna Albanija, jer „preko sjeverne Albanije Srbija će ostvariti svoje prirodno pravo izlaska na more“.

Tako jedan geograf, i k tome, za Srbe najveći i najugledniji! Zapita se čovjek, ako ovako govori jedan geograf, kako su onda tek govorili nacional-političari romantičari i vojni lideri tog vremena?! Ili, ako su ovakve nebuloze pričali intelektualci, šta su tek radili i govorili oni koji se nisu smatrali intelektualcima?! Pitanja, koja su nažalost aktualna i danas na ovim prostorima.

Na kraju ostaje samo usporediti gore nabrojane tvrdnje s mahnitanjem velikosrpskog nacionalizma u zadnjih dvadesetak-tridesetak godina, pa ako hoćete i dalje unatrag u prošlost. Nisu li gore spomenuti stavovi kojih stotinjak godina kasnije bili intelektualna podloga i opravdanje za sramnu agresiju na hrvatske, bosansko-hercegovačke, albanske teritorije? Nisu li Cvijićeve tvrdnje nedavno ponavljali Milošević, Šešelj, Plavšićka, Karadžić, Mladić u svojim krvavim pohodima na Hrvatsku, BiH, Kosovo?

Tko bi rekao da se ovakva i ovolika povijest krije iza naoko bezazlene, jednostavne riječi „Balkanski poluotok“! Ali, to nažalost nije sve. Kako zlo uvijek ima tendenciju da se širi, tako je velikosrpski nacionalizam zarazio i njihove susjedne narode, koji su razvili svoje specifične varijante nacionalizma i odnosa prema „Balkanskom poluotoku“ kao kontra-odgovor na velikosrpstvo.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s